PRIČE NAŠIH KORISNIKA: STJEPAN DUBAC – VALENTINOVO NA -30°C

Zima, hladnoća, snijeg….

Mnogi nastoje izbjeći takve uvjete, no za zaljubljenike u zimske sportove, planinare, visokogorce, alpiniste, speleologe … to je, rekli bi, normalno stanje!

Najava polarne hladnoće za Valentinovo bila je dobra prilika da se ode negdje u planinu i testira duh, oprema i, u mojem slučaju, slušna pomagala. Od kada koristim Connectivity Set imao sam nekoliko puta prigodu testirati pomagalo u zimskim uvjetima, ali ove koje sam doživio tijekom vikenda 13. i 14. veljače 2021. bili su ipak malo iznad dosadašnjih iskustava.

Krenimo redom…

Mala grupa planinara i visokogoraca iz nekoliko planinarskih društava – Ana, Nikola, Dino i moja malenkost Stjepan, odlučila se za zimski uspon na Visočicu (1615 m), istaknuti vrh ponad strme ličke padine na području srednjeg Velebita kojeg krasi epitet jednog od najljepših vidikovaca.

Visočicu sam prvi puta upoznao u listopadu 2020. kada sam bio u ekipi koja je pratila slijepog planinara Feruča Lazarića i njegovog prijatelja Sergia Ostovića na Via Adriatici. Tada smo Visočici prišli iz smjera Struga i znam da sam bio oduševljen vidikom pa sam odmah rekao ekipi da bih se volio vratiti kada sve bude pod snijegom. Od tada u meni polagano tinja želja za zimskim usponom, ali kao što to svi znamo želje su jedno, a mogućnosti nešto sasvim drugo.

Konačno je došla zima, meni najdraže doba godine i za razliku od prošle godine, ove imamo više snježnih dana. Nikako da uhvatim prigodu da odem na poštenu zimsku turu, no kad nešto jako, jako želiš kad-tad otvorit će se vrata i tada znaš da je to prilika koju ne smiješ propustiti. Griješe svi oni koji misle da će biti druge prilike. Često se dogodi da kad propustiš priliku, sljedeću čekaš jako dugo ili ju nikada ne dočekaš. Takav je život!

I tako, skupila se ekipa, krećemo u subotu u kasnim poslijepodnevnim satima, a naše prvo odredište je kamp Velebit u Baškim Oštarijama u kojem ćemo prenoćiti.

Odmah po dolasku u Baške Oštarije uviđamo da će to biti polarna noć. Vjetar je dobrano tukao, temperatura se spustila na -20°C, a na Dnevniku HRT-a, glavni državni meteorolog Vakula rekao je da su te noći najhladnija mjesta u Hrvatskoj bila Zavižan i Baške Oštarije.

Domaćini su nam omogućili korištenje kuhinje. Prostoriju nastojimo ugrijati otvorenim plamenikom sa plinskog štednjaka,  a naše duše sa domaćom rakijom. Komentiramo kako smo unutar zidane prostorije obučeni u jakne i s kapama na glavi te da osjećamo hladnoću. Kako li je tek vani na otvorenom!

Uskoro se povlačimo u drvene bungalove na spavanje. U svakom bungalovu su dva kreveta. Srećom, ponio sam vreću za spavanje tako da prijatelju prepuštam poplun sa svog kreveta. Uvlačim se u vreću i stiskam se u fetus položaj, ali još uvijek sam osjećam hladnoću. Vjetar je pronašao svaku pa i najmanju rupicu na drvenoj oplati i hućeći ulazio u prostoriju. Moram priznati da se te noći i nisam nešto naspavao i da budem iskren jedva sam čekao da zazvoni alarm na mobitelu.

Dok sam pokušavao zaspati, kroz misli mi se provlačilo pitanje što će biti sa mojim slušnim pomagalima, hoće li im hladnoća naštetiti. Pomagala su bila u kutiji na polici pored kreveta. Vrtim se u vreći sve dok konačno nisam brzinski iskočio iz vreće i riješio dilemu tako da sam kutiju s aparatima ugurao u termo čarapu. „Sad će vam biti toplo“, rekoh sebi. Inače, da smo negdje u šatoru visoko u planinama, napravio bih isto s tim da bih kutiju s aparatićima držao uz sebe u vreći.

Zvonjavom alarma konačno je završila besana noć, no daljnjih pola sata nikome se nije dalo ustati. Ta zašto i bi, taman smo se ugrijali i ajde sad van. Međutim, vrijeme curi i nemamo više što čekati. Moramo iz toplih postelja… Okupljamo se u kuhinji, doručak, kava i krećemo.

Grijanje u autu radi na maksimumu, a mi sjedimo u jaknama i s kapom na glavi. Vozimo se do Rizvanuše, sela pored Oštarija te se s asfaltne ceste uključujemo na makadam. Lagano se uspinjemo makadamom daljnjih 40-ak minuta sve do proširenja na lijevoj strani ceste na kojoj je parkirana plava Škoda. Znamo da je to auto od naših prijatelja koji su došli dan ranije i sada su u planinarskoj kući podno Visočice.

Izlazimo iz vozila, gojze na noge, ruksak na leđa i ajmo… Hladno, oblačno, pada snijeg, a mi grabimo makadamom mjestimično zasutim velikim nanosima stvrdnutog snijega i leda. S makadama se uključujemo na planinarsku stazu koja vodi prema planinarskoj kući, ali zbog tvrde snježno-ledne podloge morali smo na gojzerice staviti dereze.

Počinje strmiji uspon, slijedimo utabani put, dereze dobro drže; u zavjetrini smo pa ne osjećamo snagu vjetra. Oko nas pravi zimski uvjeti!

Hodajući diskutiram sa sobom i prisjećam se kako sam prije polaska razmišljao koju jaknu ću uzeti sa sobom. Sva sreća da sam ponio deblju jaknu jer da sam uzeo onu tanju vjerojatno bih se čak i hodajući dobrano pothlađivao. Tek kada se nađeš u ovakvim uvjetima uvidiš kakva je kvaliteta opreme koju koristiš. Jakna koju sam tada nosio kupljena je za samo 120 kuna i pokazala se odličnom. To znači da se dobra i kvalitetna oprema može naći i za manje novaca za razliku od razvikanih marki outdoor opreme koje koštaju kao Svetog Petra kajgana.

Ono što nisam ponio, a svakako bi mi dobro došlo je pletena kapa pa Vam preporučujem da ukoliko planirate po zimi planinariti svakako nabavite takvu kapu. U nedostatku kape, navukao sam na glavu čak dva buffa i stavio kapuljaču što mi je u zavjetrini bilo sasvim O.K., ali nedovoljno na mjestima izloženim udarima vjetra.

Uspinjemo se sve više, hodamo po svježe napadalom snijegu ispod kojeg je tvrda ledena kora. Korak po korak i eto nas ispred planinarske kuće Visočica, na visini od 1430 metara. O kući se brine planinarsko društvo Željezničar iz Gospića, a opremljena je s nekoliko kreveta, peći i klupama. Kuća nije opskrbljena što znači da hranu i piće donosite sa sobom, iza kuće je drvarnica s drvima, a minutu dalje na stazi prema vrhu nalazi se i bunar iz kojeg se uzima voda.

U kući nije bilo nikoga, naši prijatelji su očito otišli penjati grape, a mi radimo kratku pauzu, opremamo se i uskoro krećemo dalje.

Naš prvotni plan bio je nastaviti od kuće grebenom prema vrhu, a na jednom mjestu spustiti se u grapu te pronaći sjevernu grapu kojom ćemo dalje prema vrhu. Međutim, kada smo došli do mjesta gdje se trebamo spustiti, vjetar je tukao takvom silinom da smo se bojali kako ćemo radi toga imati velikih problema s penjanjem grape. Uz to, nebo se spojilo s zemljom, vidljivost je bila nikakva i nitko od nas nije penjao tu grapu pa nismo znali koliko se točno moramo spustiti.

Odlučili smo ne riskirati te smo nastavili dalje grebenom prema vrhu. Putem smo sreli dio ekipe te malo zastali. Svega par koraka dalje i eto nas na vrhu.

Ranije sam naveo da je vidik s vrha Visočice jedan od najdojmljivijih u Hrvatskoj, ali nas su dočekali niski oblaci, jak vjetar, a vidljivost je bila čista nula. No, meni je bilo super! Za razliku od nekih koji se po takvom vremenu ne bi uputili u planinu zato što s vrha neće biti vidika, meni je važniji put do vrha nego pogled s njega.

Zima u planini ima nebrojenih čari koje je teško riječima opisati, a snježna planina je nešto najljepše što postoji u prirodi. No, zima u sebi nosi i korijen teškoće, a to je “zima“. Slušanje u opisanim uvjetima je otežano jer smo svi pokriveni. Preko aparatića navukao sam dva buffa i još k tome nosio sam kacigu preko koje sam navukao kapuljaču. Vjetar otežava razumljivost tako da sam se unatoč stalnoj koncentraciji svako malo morao okretati da vidim gdje je ostatak ekipe. Nema te tehnologije koja bi mogla u takvim uvjetima osigurati potpunu čujnost i razumljivost ljudskog govora. Mogao sam čuti glasno dozivanje, ali konverzaciju smo mogli voditi jedino u zavjetrini ili kada bi se približili jedni drugima na udaljenosti od oko jedan metar.

Na vrhu se ne zadržavamo dugo te se vraćamo nazad do kuće. U međuvremenu pristigli su nama poznati alpinisti i visokogorci koje znamo iz brojnih zajedničkih pustolovina i putešestvija. Pritisnuti masom koja stalno pristiže, odlučujemo se spustiti nazad do auta i kako to obično biva spuštajući se uviđamo kako se oblaci malo-pomalo kidaju, a vrijeme se poboljšava. Uskoro nas je i obasjalo sunce i, blago onima koji su kasnije došli, sigurno će uživati u pogledu s vrha.

Eto nas kod auta, malo druženja, zajedničko fotografiranje, a onda put pod noge i krećemo kući.

Svaki izlet nosi sa sobom nosi mnogo priča i vjerujem da bi svatko iz ekipe mogao ispričati svoju priču. Moram priznati da već dugo nisam osjetio takvu hladnoću kao na ovom izletu. Nije lako niti jednostavno po takvom vremenu stajati jer za čas promrzneš do kostiju. Dobro je dok se krećeš, ali čim staneš osjetiš snagu vjetra i hladnoću.

Kvalitetna oprema je skupa, dapače rekao bih da je često pretjerano skupa, no ako se misliš baviti visokogorstvom ili alpinizmom onda i nemaš izbora. Doduše, nešto od odjeće može se nabaviti za manje novaca.

Zadovoljan sam slušnim pomagalima koje koristim. Osjećaj čujnosti zvukova poput vjetra bio je i više nego prirodan, a razumljivost ljudskog govora ovisila je o snazi vjetra.

Nije mi poznato jesu li i ostali korisnici Connectivity Seta testirali uređaje na niskim temperaturama, ali ja mogu potvrditi da je sve uredno funkcioniralo na temperaturi od -15°C s jakim udarima vjetra i osjetom hladnoće od -25/-30°C.

Eto mili moji, tako nam je bilo na hladnom Velebitu i jedva čekam novu pustolovinu! 🙂