Prošla je izborna groznica. Tresla nas je mjesec-dva, kako gdje; kako koga; nekoga više, nekoga manje, a nekoga nikako… Malo pomalo slažu se županijske, gradske, općinske i ine vlasti. Obećanja, ludom radovanja… vidjeti ćemo čija su obećanja izvediva, a čija su klasično ‘prodavanje magle’.
Mene kao osobu s obostranim gubitkom sluha koji je odrastao u obitelji u kojoj su oba roditelja i sestra također osobe oštećena sluha ovi izbori s aspekta odnosa politike prema osobama s invaliditetom zapravo i nisu previše iznenadili. Osobno, lokalne izbore smatram u mnogo čemu značajnijim od nacionalnog zato što se na lokalnoj razini donose razne odluke koje mogu u značajnoj mjeri poboljšati kvalitetu života osoba s invaliditetom kao i obitelji djece s teškoćama.
Po tom pitanju županije, gradovi pa čak i općine imaju znatno više mogućnosti od nacionalnih institucija i često su prva instanca kojima se obraćaju osobe s invaliditetom.
Međutim, dosadašnja praksa je pokazala da se kandidati, pojedinačno i/ili u okviru političkih stranaka, tijekom izborne kampanje rijetko kada direktno obraćaju osobama s invaliditetom. Dapače, većina političkih stranaka i kandidata na izborima nema jasnu predodžbu o složenosti i kompleksnosti cjelokupnog sustava socijalne politike za osobe s invaliditetom i djece s teškoćama. Većina ih, kao i ostatak populacije, sve osobe s invaliditetom svih kategorija kao i djece s teškoćama trpa u isti koš te se s njihovim teškoćama upoznaje tek kroz one humanitarne akcije koje su medijski dobro popraćene.
No, osim tih javnih humanitarnih akcija postoji čitav niz aktivnosti i programa za koje šira javnost uglavnom nikada i ne dozna. Stoga se logički nameće pitanje jesu li i u kojoj mjeri kandidati na lokalnim izborima kao i političke stranke upoznate s teškoćama i problemima s kojima se gotovo svakodnevno susreću osobe s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama.
Prisjećajući se javnih nastupa brojnih političkih kandidata na minulim lokalnim izborima ne mogu se sjetiti je li itko od njih i u kojem kontekstu spomenuo osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama. Vjerojatno je neki pojedinac nešto istaknuo, ali generalno gledajući mislim da poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom nikada i nije bio prioritet neke političke stranke niti nekog političkog kandidata.
Tijekom izborne kampanje poslao sam na nekoliko e-mail adresa političkih stranaka upit u kojem sam ih zamolio da mi daju kontakt osobe unutar stranke koja je zadužena za navedenu tematiku. Nitko nije odgovorio na moj upit!
Na dalje, ove izbore obilježiti će i žestoka bitka putem društvenih mreža u kojima su objavljivane i komentirane mnoge objave, a kad sam u komentarima navodio na ovu tematiku – nisam dobivao nikakav odgovor.
U brojnim televizijskim emisijama koje su pratile izbornu kampanju niste mogli čuti gotovo ništa o socijalnoj politici za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama. Moglo bi se reći kao da u našoj zemlji navedena skupina i ne postoji.
Očito je da je politici, političarima i političkim strankama ova tema preteška, puna nepoznanica i dilema pa su je zaobilazili koliko god su mogli.
Za to smo i mi osobe s invaliditetom dobrim djelom sami krivi jer premda nas službeno ima oko pola milijuna očito je da u cjelokupnoj populaciji osoba s invaliditetom nema dovoljno onih koji bi mogli biti naš gromki glas u javnosti i koji bi kvalitetno i stručno zastupali interese osoba s invaliditetom te djece s teškoćama. Svaka čast izuzecima kao što je dvostruki amputirac i paraolimpijac Toni Bošnjaković koji se svojski angažirao u svojoj zajednici i pokrenuo pokret ‘Ne damo Mjesnu’ čiji je osnovni cilj bio pobuditi angažman stanovništva Donje Dubrave za spas parka u kvartu, jedine preostale zelene površine u tom dijelu grada.
Njegova lista je pobijedila na lokalnim izborima i Toni se prilično namučio da bi cijelu priču doveo na trenutnu razinu. Dakle, u ovom konkretnom slučaju glavni cilj nije bio formiranje političke nezavisne liste radi poboljšanja samo jedne specifične kategorije nego zajednička borba za cjelokupnu lokalnu zajednicu.
Primjera poput ovog u našoj državi gotovo da i nema. Osobe s invaliditetom kao i djeca s teškoćama dijele s ostatkom populacije isti životni prostor, isto mjesto pod suncem, iste teškoće i probleme i slijedom toga zaslužuju imati i svoje političke aktiviste. Na žalost, Toni Bošnjaković trenutno je izoliran slučaj, a javno i političko djelovanje pojedinih osoba s invaliditetom koje djeluju u okviru političkih stranaka često biva ograničeno stranačkim odredbama i dogovorima.
Htjeli mi to priznati ili ne, politika je dio svakodnevice svih nas pa tako i osoba s invaliditetom i djece s teškoćama. Politika određuje mnogo toga i ona definitivno neće prva skrenuti pažnju na teškoće osoba s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama.
Stoga smatram da je iznimno važno uključiti osobe s invaliditetom u lokalni politički život jer se na toj nižoj razini često donose presudne odluke koje mogu značajno poboljšati kvalitetu života svih pa tako i osoba s invaliditetom i djece s teškoćama.
Teme koje trenutno najviše muče sve osobe s invaliditetom pogotovo obitelji djece s teškoćama su dostupnost rehabilitaciji, edukaciji te kasnije mogućnost zapošljavanja i daljnjeg kontinuiranog razvoja. Ako se koncentriramo samo na jednu kategoriju, u ovom slučaju na gluhe i nagluhe osobe onda možemo reći da nije svima omogućena jednaka dostupnost dijagnostičkim i rehabilitacijskim postupcima te edukaciji.
Ako ste osoba oštećena sluha koja želi pohađati slušno-govornu rehabilitaciju kao što je Verbotonalna terapija onda ćete morati doći u Polikliniku SUVAG koja je stacionirana u glavnom gradu. Postoji nekoliko manjih podružnica (Karlovac, Split, Osijek) koji su ograničenog kapaciteta tako da je za veliki broj odraslih osoba s oštećenjem sluha pa čak i za specifične slučajeve djece s oštećenjem sluha – jedino rješenje dolazak u Zagreb.
Međutim, ne stanuju sve osobe s invaliditetom blizu glavnog grada, mnogi žive više stotina kilometara udaljeni od metropole i razumljivo je da im je otežano pohađanje terapije.
Dodajmo tome još i to da u slučaju dijagnostičkog pregleda za malu djecu nemate izbora jer se dijagnostički postupak BERA provodi jedino u Poliklinici SUVAG u Zagrebu.
Čini se nevjerojatnim da brojna gospodarska i turistička središta pogotovo na jadranskoj obali (Dubrovnik, Split, Rijeka, Pula) koja godišnje od turizma zarađuju više stotina milijuna kuna, nemaju organizirani stručni kabinet logopeda i fonetičara (audiorehabilitatora) za potrebe djece s teškoćama sluha i/ili govora.
Odluku o osnivanju takvih kabineta ne donosi struka nego politika i to je stvarnost. Grad Zagreb je osnivač Poliklinike SUVAG i drugi gradovi mogu biti osnivači slične ustanove manjeg formata (poput kabineta) za potrebe svog stanovništva. U mnogim gradovima kronično nedostaje stručnjaka navedenog profila koji se uglavnom zapošljavaju u glavnom gradu. Udruge koje se bave osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama često ističu kako su im spas jedino fondovi EU s tim da im je čak i tada znatno otežan pronalazak stručnjaka koji će ostati i raditi u svojim mjestima.
Još od kada sam pohađao terapiju u navedenoj ustanovi slušao sam priče kako su mnogi čujući roditelji morali se preseliti u Zagreb kako bi svojoj slušno oštećenoj djeci osigurali kontinuitet u terapiji. I čujućim je roditeljima bilo lakše naći posao u novoj sredini za razliku od gluhih roditelja koji imaju djecu s oštećenjem sluha. Za takve se je nalazio smještaj u udomiteljskim obiteljima koji bi s završetkom školovanja (do kraja srednje škole) bio prekinut. Tada bi se dio adolescenata oštećena sluha vraćao nazad u matična mjesta koja su bila udaljenija od glavnog grada. Ako su imali sreće, zaposlili bi se u lokalnoj zajednici i s vremenom bi zbog posla, radnog vremena, svakodnevnih životnih obveza, a ponajviše zbog udaljenosti – prestali pohađati Verbotonalnu slušno-govornu terapiju. Dakle, svi rezultati ostvareni kroz terapiju ostvarili i to s velikim trudom i zalaganjem na kraju se s odmakom vremena rasplinulo kao mjehur od sapunice.
Kontinuirana terapija potrebna je ne samo u dječjoj dobi i u mladenaštvu nego i kasnije kad dijete odraste. Jedino kontinuitet osigurava uspješnost rehabilitacije.
Zato mislim da bi pojedini Slušni centri stacionirani izvan metropole mogli postati mjesta gdje će se pružati slušno-govorna terapija uz poštovanje za to predviđenih standarda (kvalifikacija stručnjaka, potrebna oprema i aparatura). Za početak mogu se obuhvatiti samo odrasle osobe oštećena sluha, a ukoliko se pokaže potreba u proces se mogu uključivati i djeca s oštećenjem sluha.
I još par riječi za kraj …
U ovom tekstu nastojao sam istaknuti dvije činjenice, a to je da su osobe s invaliditetom u našem društvu premalo politički aktivne i mislim da je potrebno u toj populaciji pobuditi politički aktivizam ukoliko želimo razviti inkluzivno društvo.
Druga činjenica vezana je konkretno za teškoće osoba s oštećenjem sluha pogotovo onih koji se nakon redovnog školovanja vraćaju u svoja mjesta i time prekidaju kontinuirano pohađanje terapije. Mnogi od njih kasnije svraćaju u rehabilitacijsku ustanovu samo radi nekih dijagnostičkih pregleda na osnovu kojih nastoje ostvariti određena prava i to je uglavnom sve. Stanje slušanja (razumijevanja) i govora s izostankom pohađanja terapije i odmakom vremena postaje sve lošije i sve ono što smo uspjeli ostvariti kroz terapiju – nepovratno se gubi.
Prevelika udaljenost od mjesta pohađanja rehabilitacije, u ovom slučaju od Poliklinike SUVAG u Zagrebu te razne životne situacije (posao, obitelj i slično) najčešći su razlog zašto mnoge osobe s oštećenjem sluha izostaju s terapije. Dakle, nije da oni ne bi htjeli pohađati terapiju nego im je to s obzirom na navedene okolnosti znatno otežano pogotovo ako stanujete u Dubrovniku ili u Županji.
Sve navedeno još je jedan dokaz da u našoj državi nisu svim osobama oštećena sluha osigurani jednaki uvjeti pohađanja rehabilitacije te kasnije edukacije. Ništa se po tom pitanju nije do sada napravilo, a niti neće sve dok se unutar šire populacije osoba s invaliditetom ne nađe kritična masa onih koji će se na lokalnom planu više i aktivnije politički angažirati.
Osobe s invaliditetom su uglavnom tiha i neprimjetna skupina unutar populacije koja gotovo da se i ne buni, ne protestira, nekako kao da ih i nema. Iznimka su jedino roditelji djece s teškoćama pogotovo oni čija djeca imaju teže oblike teškoća. Neki od njih su udruženi u Udruge, neki pak djeluju samostalno no za razliku od njih – osobe oštećena sluha i govora gotovo da i nećete vidjeti i čuti u javnom prostoru. Uostalom, vrlo mali broj osoba oštećena sluha završava fakultete pogotovo oni koji su od rođenja gluhi ili su gluhoću zadobili u prvim godinama života.
Ništa u životu se ne postiže bez upornosti, ustrajnosti, tvrdoglavosti i borbe. Nadam se da sam ovim tekstom kao i svim dosadašnjima pobudio interes za ovu tematiku te da će mi se javiti svi zainteresirani za razvoj boljeg, kvalitetnijeg, pravednijeg te inkluzivnog društva.
Lijep pozdrav, Stjepan Dubac