Može li se osoba s oštećenim sluhom koja koristi slušno pomagalo baviti speleologijom? Kakvi su specifični uvjeti unutar speleoloških objekata i utječu li na funkcionalnost slušnog pomagala kao i na razumijevanje govora? Imaju li speleolozi predrasude prema osobama s invaliditetom koji se žele baviti speleologijom?
To su samo neka pitanja koja ću u daljnjem tekstu obrađivati.
Dakle, moj prvi boravak u speleološkom objektu zbio se sasvim slučajno. Zanemarimo obilaske turistički uređenih špilja jer u ovom tekstu opisujem osobna iskustva što sam ih kao speleolog pripravnik doživio u speleološkim objektima u koje ulaze isključivo speleolozi.
Naime, 2013. godine zajedno sa skupinom planinarskih entuzijasta okupljenih u grupi pod imenom Aktiv-Natura dobio sam priliku, uz stručnu pratnju, zaći dublje u špilju Veternicu. Bio je to moj prvi ulazak u speleološki objekt dalje od turističkog dijela.
Za one koji ne znaju, špilja Veternica smještena je na samom rubu grada Zagreba unutar granica PP Medvednica i zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode. Od ulaza pa do 380 metra špilja je uređena za posjetitelje, a dalje je pristup dozvoljen isključivo speleolozima (sveukupna duljina Veternice iznosi 7128 metara).
Nakon tog prvog boravka u špilji koji je sveukupno trajao oko šest sati, ostao sam zatečen doživljenim. Dva tjedna nakon toga učlanio sam se u speleološki odsjek PDS Velebit i tada počinje jedno od najintenzivnijih razdoblja u mojem životu koje traje i danas.
Tijekom tri godine intenzivnog bavljenja speleologijom ušao sam u mnoge špilje i jame, sudjelovao u nekoliko ekspedicija i to uglavnom na području NP Sjeverni Velebit te stekao neprocjenjivo životno iskustvo. Svoje doživljaje i iskustva rado dijelim u obliku prezentacija za polaznike planinarske škole kao i svima kojima je ta tema zanimljiva.
I svima uvijek prvo kažem: Speleologija je iznimno zanimljiva, ali je i iznimno teška aktivnost!
Da bi se netko aktivno bavio speleologijom, osim fizičke spremnosti mora imati i jaku glavu. Nije nimalo lagano niti jednostavno boraviti u podzemlju, provlačiti se kroz uske meandre i kanale često po mokrom i blatnom tlu. Da bi ljudima prezentirao kako to izgleda, obično im kažem: Obucite se najbolje što možete i zatvorite se u frižider pa da vidimo koliko dugo ćete izdržati.
Na žalost, godine 2016. tijekom speleološke ekspedicije na Sjevernom Velebitu doživio sam pad u vrtači u kojoj se nalazi ulaz u Slovačku jamu. Premda pad nije bio s neke visine, na mene se obrušio težak kameni blok te sam osim iščašenog desnog ramena imao i napuknute kralješke L3/L4. U tom času bio sam od struka pa naniže nepokretan i nisam mogao hodati.
Uslijedila je akcija spašavanja u kojoj su sudjelovali moji prijatelji i kolege speleolozi, potom helikoptersko izvlačenje i transport u bolnicu. Oporavak, rehabilitacija, operacija ramena, opet rehabilitacija i tri mjeseca nakon pada bio sam spreman za nove akcije. No, zbog ograničene funkcije desnog ramena, smanjene su moje manevarske sposobnosti tako da sam speleologiju, na žalost, morao gurnuti malo u stranu.
Međutim, počeo sam se sve intenzivnije baviti planinarenjem, a pogotovo visokogorskim planinarenjem tako da sam nakon nesreće zabilježio brojne ljetne i zimske uspone u slovenskim Alpama, potom u talijanskim, austrijskim i švicarskim Alpama te uspon na Mont Blanc kao i na nekoliko vrhova u Iranu, među njima i na Damavand (5671 m) što je trenutno osobni visinski rekord.
Budući da se u ovom tekstu osvrćem na vrijeme kada sam se bavio speleologijom, odlučio sam podijeliti sa vama moja iskustva u speleologiji i to s aspekta osobe oštećena sluha koja dugo godina koristi slušno pomagalo.
Dakle, u speleološkim objektima – špiljama i jamama, vladaju specifični uvjeti. Kao prvo, što dublje ulazimo u objekt to je sve manje danjeg svjetla i odjednom vas obuzme totalni mrak. Ne vidite doslovno prst pred nosom. Stoga se speleolozi oslanjaju na lampu koju imaju pričvršćenu na kacigi te još jednu (čeonu) kao rezervu. Ta umjetna svjetlost postaje vaš najbolji saveznik – vaše oči u mraku.
Ostali tipični uvjeti su hladnoća, visoki postotak vlage i povremeno velik odjek prostora što značajno smanjuje mogućnost komunikacije. Kanali, prolazi, curenje vode kao i nemogućnost da u svakom trenutku vidite lice sugovornika – sve to značajno smanjuje mogućnosti komunikacije.
Nemojte misliti da u takvim objektima jedino osobe oštećenog sluha imaju teškoća u komunikaciji. Imaju ih i osobe urednog sluha, samo što oni posjeduju više sluha pa mogu brže obraditi/razumjeti informacije, a pogotovo ljudski govor.
Tijekom boravka u podzemlju, više puta sam se našao u situaciji da unatoč korištenju slušnog pomagala nisam adekvatno razumio što mi netko od kolega govori. To je uglavnom bilo kada smo se spuštali ili penjali po užetu i kada smo međusobno bili udaljeni više od deset metara.
Postoje pravila komunikacije u speleološkim objektima koja jasno kažu da se sva komunikacija mora odvijati u obliku kratkih i jasnih informacija odnosno naredbi i uputa kao što su: DA/NE, Može, Idi desno ili lijevo, Uže oštećeno… , Čekaj i slično.
Zbog toga se prije izvođenja akcije speleolozi dogovaraju o postupcima kako bi tijekom same akcije komunikaciju sveli na minimum.
Naravno, mnoge situacije ne mogu se unaprijed predvidjeti i ponekad se dogodi da speleolog mora izreći više riječi odnosno rečenica. One bi bile znatno razumljivije da smo međusobno udaljeni nekoliko metara ili da mu je lice vidljivo.
Međutim, kada nismo u unaprijed predviđenim situacijama, moram maksimalno načuliti sva čula i, od onoga što sam čuo, nekom logikom složiti informaciju. Nekad je to bilo uspješno, nekad nije!
Srećom sve je prošlo bez posljedica po zdravlje, no to su situacije koje se ne mogu izbjeći i, kako sam ranije naveo, čak i osobe uredna sluha osjećaju slične teškoće.
S obzirom na vlagu u speleološkim objektima mogu potvrditi da se baterije u pomagalu brže troše, a isto tako i mikrofon. S druge strane speleolog koji ima oštećeni sluh i koristi pomagalo ili pomagala mora sa sobom nositi minimalno jedno slušno pomagalo kao rezervu u slučaju da se tijekom boravka u podzemlju neki od tih pomagala pokvari. Dakle, možemo reći da osobi oštećena sluha koja se bavi speleologijom treba minimalno jedno dodatno pomagalo, a to je nešto što HZZO sigurno neće odobriti/uvažiti.
S druge strane da bi komunikacija u speleološkom objektu bila što točnija, speleolog s oštećenim sluhom mora imati razvijenu funkciju slušanja koja se, kao što znamo, postiže kombinacijom svakodnevnog korištenja slušnog pomagala i permanentne, cjeloživotne slušno-govorne (verbotonalne) rehabilitacije.
Sreća moja je da sam zaposlen u Poliklinici SUVAG kao audiorehabilitator za osobe oštećena sluha i/ili govora te da sam godinama u toj ustanovi pohađao verbotonalnu rehabilitaciju tako da mi je funkcija slušanja maksimalno razvijena.
Naravno, to ne znači da i ja u svakodnevnoj komunikaciji nemam određenih teškoća, ali vjerujem da su one svedene na najmanju mjeru. Ovo navodim zato što želim istaknuti značaj i nužnost slušno-govorne rehabilitacije za sve osobe oštećena sluha bez obzira na aktivnosti kojima se bave.
Kao što svi dobro znamo, slušno pomagalo samo po sebi ne osigurava razumijevanje ljudskog govora u svim situacijama nego, kao što mu sam naziv govori, služi kao pomoć u razumijevanju – komunikaciji.
Boravak u podzemlju podrazumijeva i mogućnost prolaska odnosno provlačenja kroz blatne i mokre kanale/meandre te penjanje i spuštanje na užetu dok po vama curi voda. Ima mnogo situacija kada speleolog oštećenog sluha mora skinuti pomagalo da se ono ne bi oštetilo.
Međutim, premda su ruke speleologa zaštićene rukavicama, one su često mokre i vlažne tako da i sam čin skidanja pomagala može dovesti do prodora vlage ili razne prljavštine u pomagalo, što može za posljedicu imati trenutnu obustavu funkcije pomagala.
To su situacije koje je nemoguće izbjeći, no u slučaju curenja vode po speleologu oštećena sluha dok se spušta ili penje, značajnu ulogu ima i oblik kacige koju koristi. Kaciga koju ja koristim ima jedan bitan detalj koji mi je omogućio da se penjem na užetu dok je po meni prilično curilo.
U tom trenutku bio sam potpuno mokar, na meni nije bilo ni komadićka suhog dijela, sva odjeća bila je mokra, ali zahvaljujući obliku kacige mogao sam na uhu cijelo vrijeme imati slušno pomagalo. I naravno, ne bih tu moju „črvenu kahlicu“, kako ju od milja zovem, prodao za nikakve pare na svijetu.
Komunikacija s ostalim članovima ekipe nije otežana samo u speleološkim objektima. Ona može biti smanjena i/ili isprekidana u nadzemlju točnije tijekom visokogorskih uspona na planinu. Šumovi, točnije udari vjetra, značajno smanjuju mogućnost komunikacije bez obzira na stanje sluha tako da i u visokogorstvu treba slijediti ista pravila u komunikaciji kao i u podzemlju.
Potom, magla odnosno niska naoblaka može predstavljati problem vizualne komunikacije tako da se članovi iste ekipe ne bi smjeli previše razdvajati. To su neka općenita pravila boravka i kretanja u planinama. Međutim, za razliku od podzemlja, u nadzemlju, točnije u visokim planinama, manji je postotak vlage pa je i manja mogućnost zatajenja pomagala radi vlage.
Međutim, to ne znači da se to ne može dogoditi, a pogotovo u vrućim ljetnim mjesecima. Naime, radi pojačanog znojenja u kombinaciji s okolnom vlagom može doći do privremenog prekida rada slušnog pomagala. U tom slučaju, pomagalo treba skinuti s uha, izvaditi bateriju, obrisati pomagalo suhom krpom ili maramicom te ga zajedno s baterijom spremiti u kutiju.
Nakon otprilike 15 do 20 minuta vlaga u pomagalu se smanji na minimum i ono je opet u funkciji. Naravno, to je ovisno o modelu pomagala (zaušni ili kanalni) i o proizvođaču.
U visokogorstvu, speleologiji, a pogotovo u slobodnom penjanju na stijeni uvijek postoji mogućnost da u trenutku kretanja, penjanja ili spuštanja treba zamijeniti bateriju u pomagalu te da nam ta uobičajena radnja zbog ograničenog manevarskog prostora postane problematičnom.
Nema nam druge nego se zaustaviti na prvom sigurnom mjestu i obaviti tu radnju pazeći da nam pritom ne ispadne pomagalo i/ili baterija. I zato opet ističem nužnost posjedovanja barem jednog rezervnog slušnog pomagala kao i adekvatne količine baterija (ovisno o dužini boravaka u podzemlju i nadzemlju) koje moramo spremiti tako da su nam u takvim trenutcima nadohvat ruke bez suvišnog pretraživanja transportne torbe (speleologija) ili ruksaka (visokogorstvo/penjanje).
I konačno, komentar na posljednje pitanje – imaju li speleolozi, visokogorci, alpinisti i penjači predrasude prema osobama s invaliditetom koji se žele baviti tim aktivnostima.
Predrasude su uvijek prisutne i to je nemoguće izbjeći. Uvijek će se naći netko tko će negativno komentirati neki vaš nedostatak odnosno, u ovom slučaju, invaliditet. Međutim, baveći se speleologijom, a onda i visokogorstvom uvjerio sam se da je takvih osoba vrlo malo. Ako si osoba s invaliditetom i unatoč tome u velikoj mjeri možeš izvesti sve ono što je potrebno za siguran boravak u podzemlju i nadzemlju, onda ti nitko normalan neće spočitnuti tvoj invaliditet.
Dapače, u mnogim škakljivim situacijama, mnogi s kojima sam ranije špiljario ili hodao po planinama, često su unaprijed predvidjeli mogući problem pa su se tako i postavili. Mislim da mogu reći da je u navedenim aktivnostima vrlo malo predrasuda u svezi invaliditeta i da svi koji se bave navedenim aktivnostima itekako cijene osobe s invaliditetom koje su unatoč invaliditetu ustrajne i odlučne da sudjeluju u tim aktivnostima.
Kao i svi, tako i osobe s invaliditetom sklone su precjenjivanju i podcjenjivanju vlastitih mogućnosti i to treba znati prepoznati i prema tome se adekvatno postaviti.
Još uvijek mi je nepoznato postoji li u Hrvatskoj, osim mene, neka osoba oštećena sluha koja, baš kao i ja koristi slušno pomagalo i koja se bavi speleologijom ili visokogorskim planinarenjem. Znam da postoje osobe oštećena sluha koje su aktivni kao planinari, ali nisam još upoznao nikoga tko je, kao i ja, ušao sa slušnim pomagalom u neki speleološki objekt.
S druge strane, distributeri slušnih pomagala dobili su, mogu reći, jedinstvenu priliku da u suradnji sa mnom isprobaju korištenje raznovrsnih modela slušnih pomagala u specifičnim uvjetima. Zasad je tu priliku iskoristio jedino Bontech koji mi je i ustupio dva slušna pomagala marke Starkey 3 series S kojima sam minimalno dvadeset puta ušao u speleološke objekte, a i popeo se na mnoge vrhove.
Za razliku od slušnih aparata koje sam prije koristio, ovi posjeduju zaštitu od prodora vode te im stoga takvi ekstremni uvjeti nisu bili problem. Općenito govoreći, postoji standard zaštite od ulaska vode i prašine koji se zove IP klasifikacija (eng. IP rating ili Ingress Protection Rating) i kada nabavljate slušna pomagala, koja su i bez „mojih“ aktivnosti konstantno izložena toplini i vlazi od znoja ili kondenzacije, svakako preporučam odabrati one s dobrom zaštitom od vode ili s većom IP oznakom.
Orijentacije radi, oznaka IP57 znači da se uređaj bez opasnosti od oštećivanja može potopiti u vodu do 1 metar dubine u trajanju do 30 minuta.
Ono što je također odlično riješeno kod tog modela je izostanak mikrofoniranja. Naime, krećući se u jamama i špiljama te u visokim planinama pogotovo zimi, često na glavi nosim kapu ili buff, a na to još i kacigu. I u tim trenucima nisam osjetio mikrofoniranje za razliku od nekih drugih modela pomagala koje sam ranije koristio. Inače, do mikrofoniranja može doći i zbog neadekvatno izrađenog slušnog umetka.
No, isti slušni umetak koristio sam kod dva modela pomagala drugih proizvođača i to u identičnim uvjetima te sam s njima imao neugodan osjećaj mikrofoniranja koji u konačnici značajno smanjuje razumijevanje sugovornika.
I to je manje-više sve, barem ono glavno. Ako sam nešto propustio iznijeti učiniti ću to u narednim objavama. Sve koje zanima funkcioniranje slušnog pomagala u specifičnim uvjetima mogu mi se direktno obratiti na E-mail: stjepan.dubac08@gmail.com. Isto tako, svi koje zanimaju aktivnosti kojima se bavim, mogu popratiti moju Facebook stranicu, kao i stranicu Planinarenje i penjanje za sve.
Do tada, ostanite mi dobro i zdravo!
Lijep pozdrav!
Stjepan