Gotovo da i nema osobe koja nije bila uključena u neki oblik rehabilitacije pa makar samo kratkotrajno. I dok pojam rehabilitacija najčešće nosi nekakav negativan prizvuk, pojam sport pršti od pozitive.
Međutim povezanost rehabilitacije i sporta odnosno sporta i rehabilitacije je znatno dubioznija i kompleksnija nego se to obično podrazumijeva. Na oba pojma možemo gledati kao međusobno zavisna ili odvojena. Isto tako i rehabilitacija i sport imaju raznovrsne oblike i dimenzije te ovise o mnogim faktorima.
U ovom tekstu nastojati ću prikazati kako su na moj život djelovali slušno-govorna (verbotonalna) rehabilitacija i odluka da se aktivnije pozabavim sportom.
Slušno-govorna (verbotonalna) rehabilitacija
U mojem slučaju riječ je o slušno-govornoj tzv. Verbotonalnoj rehabilitaciji koja se provodi jedino u Poliklinici SUVAG. U šestoj godini života (1979) po prvi puta se uključujem u program individualne funkcionalne Verbotonalne rehabilitacije u navedenoj ustanovi. Tada mi je po prvi puta testirano i stanje sluha te utvrđeno da posjedujem obostrano oštećenje sluha – nagluhost (HL na desnom uhu iznosio je 60 dB / na lijevom pak 52,5 dB).
Foto 1: Elektroakustička aparatura neizostavni je dio svake slušno-govorne (verbotonalne) rehabilitacije
Premda je riječ o nagluhosti, taj gubitak je sasvim dovoljan da uzrokuje raznovrsne teškoće u slušanju i govoru te općenito u komunikaciji. U djetinjstvu i dobar dio mladenaštva nisam revno pohađao terapiju jer mojim roditeljima to nije bilo bitno, ali uspio sam koliko-toliko razviti slušanje i govor, no bilo je velikih teškoća u komunikaciji naročito u praćenju nastave.
Siguran sam da mi je većina osnovnoškolskih nastavnika i profesora išla na ruku, no mnoge nastavne sadržaje savladao sam tek uz pomoć instrukcija. Razina znanja, vokabular i jezično/govorna elokventnost (izražavanje) kod mojih roditelja nikada nije bila na zavidnoj razini tako da sam mnoge nastavne sadržaje kao i općenite informacije morao sam savladati.
U osnovnoj školi još sam se nekako uspijevao pokrpati no s prelaskom u srednju školu počele su nove muke. Ko za vraga dospio sam u prostorno i brojčano najveći razred u školi pa sam se uz standardnu razrednu buku nove nastavne sadržaje suočio i s teškoćama reverberacije (odjek u zatvorenom prostoru) što mi je značajno otežalo ionako nedovoljno razvijeno slušanje i komunikaciju. Istovremeno sam uočio i velike teškoće u komunikaciji sa svojim vršnjacima iz razreda i škole.
Sve to snažno se odrazilo na moju psihu odnosno na moje samopouzdanje koje je ionako bilo prilično krhko. Od roditelja nisam mogao dobiti nikakvu pomoć niti podršku. Naši razgovori oduvijek su bili nekako siromašni i plitki te kratki. Sve bi se svodilo na odgovore u stilu: – To je tako! Bude jednoga dana… A što mi možemo…
S obzirom na velike teškoće u praćenju nastave kao i na činjenicu da mi je prva srednjoškolska godina opasno visjela te je prijetila opasnost od ponavljanja razreda, postalo mi je jasno da je moje oštećenje sluha nešto što će me pratiti cijeli život i da za razvoj slušanja trebam potražiti stručnu pomoć.
Na um mi je pala jedino Poliklinika SUVAG, ustanova s kojom sam neraskidivo povezan od rane dobi. I tako sam jednog dana sa svojih 16 godina, otišao u ustanovu i zatražio pomoć. Imao sam sreću da sam dospio u ruke odličnih terapeuta, a jedan od njih, profesor Krapež, kasnije će mi postati više od terapeuta, nešto poput starijeg člana obitelji.
Od njega sam puno naučio, o rehabilitaciji kao i o Verbotonalnom sistemu tako da smo zajednički osmislili i sproveli program Psihopedagoška pomoć adolescentima oštećena sluha i govora.
Program se nekoliko godina primjenjivao u okviru završnih razreda Osnovne škole Poliklinike SUVAG i s obzirom da sam se odlučio time profesionalno baviti, dobio sam mnogo detaljniji i cjelovitiji uvid u problematiku osoba oštećena sluha.
Kad danas razmišljam o tim danima moram priznati da sam ponosan na sebe što sam tada kao mladi srednjoškolac dovoljno rano uvidio da se moje teškoće sa slušanjem neće samo tako riješiti i da mi je potrebna stručna pomoć. Inače, kao dijete i tinejdžer bio sam prilično sramežljiv i često mi je nedostajalo hrabrosti. Stoga na moju odluku da odem u stručnu ustanovu i zatražim pomoć treba gledati u kontekstu vremena i onodobnih okolnosti.
S verbotonalnom terapijom poboljšalo se moje slušanje i komunikacija što je značajno utjecalo na razvoj samopouzdanja. Ne mogu reći da je moje tadašnje samopouzdanje na razini današnjeg, ali mogu potvrditi da sam se tada počeo nekako više cijeniti. Shvatio sam da zbog oštećenja sluha nisam manje vrijedan, ali isto tako uvidio sam da je za poboljšanje slušanja i razumijevanja potreban veliki trud i napor svakog pojedinca. Možete imati najkvalitetnijeg terapeuta i najkvalitetnije slušno pomagalo, ali mnogo toga u razumijevanju morate napraviti sami.
To se prvenstveno odnosi na razvoj analitičkog povezivanja (mišljenja) koje nužno prati i razvoj slušne pažnje/memorije zatim stalno nadograđivanje vokabulara te rad na razvoju pismenosti, načitanost, elokventnost u govornom i jezičnom izražavanju. Nema sumnje da čitanje itekako pogoduje razvoju razumijevanja i bržeg povezivanja, a ja sam srećom od malena volio čitati.
Foto 2: Kretanje po zasnježenoj i djelom zaleđenoj padini zahtjeva oprez i punu pozornost. Nitko vas ne može sprovesti po takvom putu, to morate učiniti sami.
Komunikacijske nemogućnosti mojih roditelja u mnogočemu su bile ograničavajući faktor ne samo u njihovoj komunikaciji s okolinom nego i u razvoju našeg odnosa na relaciji roditelji-dijete. S druge strane tu je i djetinji odnosno mladenački strah od društvenog odbacivanja radi invaliditeta pojačan činjenicom da potječem iz obitelji u kojoj su oba roditelja i sestra također osobe oštećena sluha.
Ne rodimo se svi pod sretnim zvijezdama odnosno zvijezde su uvijek iste samo nam se ponekad posreći da ih napravimo sretnima! Drugim riječima svaka osoba oštećena sluha koja je u djetinjstvu i mladosti pohađala verbotonalnu terapiju zbog odredbe roditelja morala bi s punoljetnošću moći sama odrediti da li joj takva terapija treba ili ne. Meni je izuzetno pomogla i dobrim djelom zato što sam imao kvalitetne terapeute s kojima sam odlično surađivao. No, treba stalno imati na umu da slušno-govorna terapija nije robotizirani proces koji se bazira na ispunjavanju točno odrađenih kriterija pored kojih stavljate kvačice. Svaka terapija kakva god bila ima ograničavajuće faktore i rezultati često variraju od osobe do osobe.
Hvala Bogu da u našoj državi kakva god ona bila, imamo mogućnost cjeloživotnog pohađanja Verbotonalne terapije jer takva opcija ne postoji u mnogim zemljama Europe i svijeta.
Kao što sam napomenuo s poboljšanjem slušanja postepeno se razvijalo moje samopouzdanje, no za ‘točku na i’ trebalo je napraviti još nešto što će doći tek deset godina kasnije točnije u mojoj 26 godini života.
Sport i rekreacija kao dio procesa razvoja samopouzdanja i karaktera
Sport odnosno fizička rekreacija oduvijek su bili prisutni u mojem životu. Kroz djetinjstvo i mladost svi smo se na neki način bavili sportom i to više u rekreativnom obliku. Moji roditelji me nikada nisu upisali u neki sportski klub niti su inzistirali da se aktivnije bavim sportom. Doduše, otac je neko vrijeme gajio nadu da ću se baviti klupskim sportom, ali to je bilo više kroz pričanje bez konkretne realizacije.
Međutim, kao djeca stalno smo haklali nogomet ili košarku. Jedno vrijeme popularan je bio stolni tenis pogotovo jer smo u obližnjem đačkom sjemeništu otkrili originalne stolove pa smo od jutra do mraka (sve dok nas nije potjerao domar) šutirali lopticu preko mreže.
Kad god bi netko u kvartu dobio loptu za rođendan, izašao bi na ulicu, par puta šutnuo loptu i odmah bi se stvorila ekipa za hakl. Nije bilo straha da će naići neko vozilo jer je u to vrijeme broj osobnih automobila bio znatno manji nego danas, a svi su ionako vozili Stojadine i Fićeke koje smo čuli na udaljenosti od kilometar-dva.
Foto 3: Speleologija je iznimno zanimljiva, ali i zahtjevna aktivnost. Cijelo vrijeme boravka u špilji ili jami morate biti fokusirani jer u slučaju teže nesreće i ozljede izvlačenje traje danima čak i tjednima.
U nedostatku lopte često smo se penjali na stabla, visjeli s grana kao mladi majmuni. Ljeti bi na obližnjoj livadi, u šumarku izgrađivali skloništa, igrali se razbojnika i gusara, partizana i Švaba, a zimi smo se na toj istoj livadi spuštali sa sanjkama. Sate i sate provodili smo u nekoj fizičkoj aktivnosti, čim smo došli iz škole na brzinu bi pojeli ručak i odmah odjurili kod nekoga u dvorište na igru i zabavu. I tako sve do mraka, sve dok nas starci ne bi potjerali kući!
Kad su Dražen Petrović i Cibona harali Euroligom, poraslo je zanimanje za košarku pa smo skupili novce i kupili originalni koš kojeg smo učvrstili za tablu i zakucali za drveni rasvjetni stup. Tko zna koliko dugo bi haklali košaricu da jednoj susjedi nije dojadilo to naše stalno lupanje s loptom pa nas je prijavila HEP-u. Koš su skinuli i odnijeli, mi smo pak bili jako ljuti, no nismo dugo besposličarili i već bi našli nešto čime bi se zabavili.
Foto 4: Jedina sportska članska iskaznica u mojem djetinjstvu bila je zapravo godišnja ulaznica za navijače za KK Cibona i to za godinu 1981/82 kada je taj klub trenirao legendarni Mirko Novosel. Te sezone u Cibosima su igrali legende hrvatske košarke Damir Pavličević, Andro Knego, Aco Petrović, Mihovil Nakić, Zoran Čutura i drugi. Cibona je osvojila prvenstvo i kup Jugoslavije te europski Kup Kupova.
Takve fizičke aktivnosti protegnule su se kroz djetinjstvo, osnovnu i srednju školu. Hakl prije poslijepodnevne smjene ili odmah nakon posljednjeg školskog zvona. Međutim s upisom na fakultet, sve te aktivnosti kod mene su zamrle!
Ne znam objasniti zašto, možda zato što sam pri svakom prijelazu u viši stupanj obrazovanja izgubio kontakt s prethodnom ekipom pa mi je trebalo prilično vremena da stvorim nove kontaktne, nova prijateljstva. Možda mi je sporta bilo dosta ili sam tada smatrao da je fakultet više rezerviran za knjigu, a manje ili nikako za sport. Bilo kako bilo tijekom studija totalno sam zapustio fizičku aktivnost dapače sve se svelo na studiranje, čitanje knjiga, povremene šetnje i znatno manje fizičke aktivnosti u odnosu na prethodna razdoblja.
Međutim, u šestoj godini studija odnosno na drugoj godini apsolventure uvidio sam da mi jako nedostaje fizička aktivnost te da je moje tijelo izašlo iz bilo kakve forme. Stoga sam odlučio da ću se aktivnije pozabaviti nekim sportom, ali kojim ?
Igrom slučaja te godine sam upoznao jednog lika koji je studirao kineziologiju i aktivno se bavio fitnesom. Dao mi je par korisnih savjeta i zapravo me ponukao da se upišem u Fitness klub.
I tako sam u svojoj 26 godini života po prvi puta postao član nekog sportskog kluba. No, trebam reći da je moje onodobno razmišljanje o vježbanju u teretani kao općenito o bodybuildingu bilo prilično negativno. Bio sam pun predrasuda i bildere sam smatrao tupavim napuhancima s propuhom između ušiju. I onda se upravo ja s takvim predrasudama upustim u vježbanje s utezima!
Kako su odmicali dani i mjeseci uvidio sam da uživam u vježbanju, u tom naporu i da iz teretane odlazim zadovoljan. Shvatio sam da bez tjelovježbe ne mogu zaključiti dan i loše sam se osjećao ako bi propustio trening. Moram priznati da me fitness toliko zaokupio da sam konstantno pojačavao intenzitet treninga pa sam nekoliko godina trenirao po 3/3.30 sati na dan.
Foto 5: Utezi se neće sami podići. Ponekad je potrebno prisiliti se da odem na trening…. i čim primim uteg u ruku, volja sama dođe 🙂
Osim fizičke promjene, uvidio sam da tjelovježba ima snažan psihološki učinak. Osjetio sam se nekako čvršćim, jačim, stabilnijim i sve to se snažno odražavalo na moje samopouzdanje i psihu. Uvidio sam da se više ne crvenim ako nešto ne bi razumio dapače za razliku od ranije, sada bi češće tražio od sugovornika da ponovi to što nisam razumio. Promijenio se i moj stav prema invaliditetu/oštećenju sluha. Nekako me više nije bilo sram niti stid zato što slabije čujem. Uvidio sam da je to dio mene, mojeg života i da će me pratiti do samog kraja.
Prihvatiti sebe, lavovski je pothvat!
Tako je!!! Svoj invaliditet nisam tek tako, olako prihvatio. Tijekom školovanja bio ja jedino dijete s oštećenjem sluha u čujućoj sredini. Svi moji vršnjaci bili su urednog sluha, jedino smo ja i moja obitelj odskakali od prosjeka.
Zato me dugo godina pratio onaj osjećaj usamljenosti poput Pele sam na svijetu i vjerojatno mi je radi toga nedostajalo hrabrosti za mnogo toga. Sa slušno-govornom rehabilitacijom jačalo je moje samopouzdanje i onaj osjećaj prihvaćanja samoga sebe. Međutim, to prihvaćanje nije jednomjesečni niti jednogodišnji proces. Tijekom života stalo tražimo potvrdu vlastitog samopouzdanja i mislim da je kod mladih osoba s invaliditetom taj proces znatno dugotrajniji i kompleksniji (naročito kod onih koji su rođeni s nekim oblikom invaliditeta).
Aktivno bavljenje sportom ili bilo koja rekreativna fizička aktivnost zasigurno pomaže u izgrađivanju karaktera i u prihvaćanju sebe. Premda smo se u djetinjstvu svi rekreativno bavili nekim sportom, penjali na stabla, vješali s grana, trčali livadama… to ne znači da će naše samopouzdanje u toj dobi dosegnuti plafon i ostati na toj visini. Dapače, u djetinjstvu i adolescenciji želimo biti prihvaćeni u društvu, a svako društveno izoliranje i odbacivanje snažan je udarac na našu psihu i samopouzdanje.
U tim mladim godinama puno znači aktivna roditeljska podrška i otvorena komunikacija. No, moguće je izgraditi karakter i samopouzdanje čak i ako nema adekvatne podrške i komunikacije od strane obitelji, samo što se morate za to svojski potruditi.
Zapravo kad malo bolje razmislimo, ništa u životu nije besplatno odnosno netko uči na lakši netko pak na teži način. Svatko od nas je u neku ruku invalid i genije!
Foto 6: Za speleologe se često kaže da su to ljudi posebna kova. I dosta jesu! Speleologija predstavlja kombinaciju mnogih znanja i vještina koje se konstantno nadopunjuju i nadograđuju.
I svatko od nas treba naći način(e) kako iskoristiti ono što ima u sebi. Za rezultat u sportu kao i za uspjeh u rehabilitaciji treba se svojski potruditi. Sport i slušno-govorna terapija su prije svega kontinuirani i cjeloživotni proces kojeg stalo treba nadograđivati i razvijati.
Naša uha su samo prijenosnik signala i ako su oštećena ili kako ja to šaljivo kažem pokvarena, onda nije dovoljno samo staviti slušno pomagalo jer je to tek polovica priče. Za razvoj značajnih komponenti slušanja kao što su detekcija zvukova i glasova, njihovo razumijevanje i povezivanje, komparacija sadržaja i informacija te stvaranje slušnih slika, za razvoj logičkih i misaonih elemenata, za razvoj vokabulara te za jezično i govorno izražavanje…. za sve navedeno treba razvijati funkciju mozga, a to je moguće jedino kroz slušno-govornu verbotonalnu rehabilitaciju.
Kvalitetan trener itekako doprinosi svakom sportu kao što i kvalitetan audiorehabilitator utječe na što kvalitetniju primjenu Verbotonalnih principa te na rezultat u terapiji. Međutim, možete imati najkvalitetnijeg trenera i najkvalitetnijeg terapeuta i najkvalitetnija slušna pomagala, ali sve to ne vrijedi ako nemate motivaciju za trening i za rad.
Trenutno mi je nemoguće zamisliti kako bi se odvijao moj život da se u svojoj 16-toj godini nisam odvažio otići u Polikliniku SUVAG i zatražiti pomoć. Ne mogu zamisliti kako bi mi bilo da se u svojoj 26-toj nisam odvažio upisati se u Fitness klub i započeti s tjelovježbom. No, siguran sam da mi se mnogo toga u posljednjih 30 godina ne bi dogodilo.
Kroz rehabilitaciju i sport mnogo toga sam naučio. Dobio sam priliku upoznati mnoge ljude, detaljnije sagledavati problematiku osoba oštećena sluha, razbiti mnoge predrasude, izgraditi vlastiti karakter i prihvatiti samoga sebe. Svjestan sam da je život neprekidno učenje i jedan oblik putovanja na kojem se učimo prihvatiti sebe i svijet oko nas.
Vjerujem da će svatko tko pročita ovaj tekst do kraja stvoriti vlastite zaključke. Nadam se da sam ovom pričom nekome pomogao, ako ništa drugo onda da razmisli o sebi, svojem životu i da donese odluku. Stoga hvala svima na pažnji i vremenu kojeg ste odvojili za čitanje, želim Vam dobro zdravlje, čvrst karakter i jake mišiće 🙂
Lijep pozdrav, Stjepan Dubac
E-mail: stjepan.dubac08@gmail.com / mobitel: 098 317 640 🙂