Štorija o djetinjstvu (1. dio)
Svatko od nas ima neka sjećanja na najranije godine života, no kako vrijeme ide tako sjećanja sve više blijede i na kraju nisi siguran je li se to doista dogodilo ili mašta radi svašta. Ponekad, kad najmanje očekuješ neki događaj nenadano iskoči iz glave pa se upitaš: – Otkud sad to ?
U posljednje vrijeme često razmišljam o svom djetinjstvu, možda zato što moja Vita ima tri godine pa gledajući nju kako odrasta, kao da ponovno proživljavam svoje djetinjstvo. No, koliko god trudio se prisjetiti nekih događaja, ona kao da su zavijena nekom izmaglicom.
U dvorištu
Vrtić kojeg sam pohađao još uvijek je na istom mjestu. Nedavno sam se našao u blizini i vidim da je zgrada ostala ista samo što je ograda oko dvorišta puno viša i omeđena sa zelenom tkaninom. Ne sviđa mi se to, izgleda kao da se djeca nalaze unutar nekih zidina bez dodira s vanjskim svijetom. U moje vrijeme ograda je bila tako niska da ju je odrasla osoba mogla bez problema prekoračiti.
Od dva pješčenjaka, sada je samo jedan koji je još i natkriven pa kad se samo sjetim naših igara u tom pješčaniku koji je često bio natopljen kišom i mačjom pišakom 🙂
Današnje dvorište dječjeg igrališta Vjeverica kojeg sam pohađao u djetinstvu
U vrtićkom dvorištu danas su raznorazne plastične naprave za igru. Mi nismo imali takve nego one čvrste, metalne o koje si se udario sto puta na dan pa smo svi bili čvrgasti po glavi. Jedino što je ostalo od tih davnih dana su velike betonske cijevi kroz koje smo se nebrojeno puta provlačili.
Ima jedna poveznica današnjeg i onodobnog vrtića, a to je zemlja u dvorištu koja je ostala onako utabana od bezbroj malih nogu.
Prošlo je 46 godina od kada sam prvi puta ušao u vrtić. Ne pamtim taj dan, ali znam gdje je bila prostorija moje vrtićke skupine; odmah do ulaza i prozori su gledali u dvorište, blagovaonica je bila na suprotnoj strani prema ulici.
U toj prostoriji smo igrali se i spavali, a još pamtim strku koja bi nastala nakon što su nas tete probudile. Na brzinu smo se obukli, odgurnuli krevete i juriš van u dvorište. Pamtim i jednu tetu koja se šetala između dva reda kreveta i prokužila bi kad smo glumili da spavamo pa bi prišla krevetu, podigla deku i opalila po guzi. Danas se takvo što sigurno ne bi dogodilo!
Ne pamtim koje smo igračke imali, ali siguran sam da moja Vita kod kuće ima više igračaka nego što sam ih ja ikada imao. Ne znam koje smo igre igrali, ali sigurno su to bile lovice, lopatica i kantica u pješčaniku i slično.
Stjepan i njegove igračke
Ne sjećam se lica ostale djece kao ni teta odgajateljica, a pitam se što smo finoga njupali za objede. Sigurno kruh namazan s nečim, griz na mlijeko posut kakaom, kompot, šalica čaja ili mlijeka. Nedavno sam u Vitinom vrtiću vidio one iste limene tanjure i šalice kakve smo i mi imali. Drago mi je da se neke stvari nisu promijenile 🙂
Ne mogu se sjetiti kako mi je tada bilo sa zdravljem, jesam li često pobolijevao i bio odsutan iz vrtića. Kako je bilo s mojim sluhom; sumnjam da sam tada bio svjestan obostranog gubitka sluha. Kakav je bio moj govor, sigurno nije bio savršen i vjerojatno sam frfljao. Kakav je bio moj vokabular, da li u skladu s dobi ili pak ispod prosjeka.
Ono što sigurno znam jest da je prvi audiološki nalaz napravljen tek sa šest godina.
– Zašto tako kasno ?
Pa recimo da se moji roditelji nisu proslavili po tom pitanju. Naime, oboje su gluhi i teško komuniciraju s okolinom i često su tijekom djetinjstva, a i kasnije izbjegavali razne obaveze poput roditeljskih sastanaka, odlaska kod pedijatra i liječnika tako da su sve što se tiče odgoja i obrazovanja prepustili čujućoj baki i djedu s kojima smo stanovali u zajedničkom kućanstvu.
S obzirom na takvu situaciju, razumljivo je da s roditeljima nikada nisam razvio onaj klasičan odnos na relaciji roditelj – dijete.
Zime su nekad bile bogate snijegom. Na slici: mama i ja na sanjkama u dvorištu.
Ako me pamćenje ne vara, mi smo bili jedina obitelj oštećena sluha u kvartu. Ne sjećam se druge djece čak ni odraslih koji su imali neki vidljivi oblik invaliditeta. Tu i tamo netko je nosio naočale no ne sjećam se slijepe djece kao ni djece u invalidskim kolicima ili s protezom.
Kakva je bila naša međusobna komunikacija ? Pretpostavljam da sam u prvim godinama života s roditeljima slabo odnosno malo komunicirao. Čujući baka i djed bili su moji prvi slušno-govorni modeli i govor sam razvijao imitirajući njih. Kasnije kad ću malo odrasti, više ću komunicirati s roditeljima, ali s obzirom na njihovo stanje naša komunikacija bila je prilično usporena, s mnogo ponavljanja i objašnjavanja. Zanimljivo je da moji roditelji nikada nisu inzistirali da naučim znakovni jezik kojim su se služili u međusobnoj komunikaciji. Na neki način bilo im je drago da sam za razliku od njih bolji u govoru i komunikaciji s okolinom te su smatrali da nije nužno da znam znakovni jezik.
Naravno da naša usporena i ponekad otežana komunikacija nije bila uvijek uspješna. Bilo je tu i gestikuliranja, potezanja ruku, po sto puta objašnjavanja i razjašnjavanja jedno te istih pojmova, pogrešno shvaćenih riječi, svađe, vike…. Takav oblik komunikacije nije nimalo lagan i ponekad mi je bio iznimno težak i naporan tako da sam često izbjegavao razgovor.
Kad danas čitam svoje prve nalaze vidim da se navodi kako je govor bio razvijen, ali da sam najviše teškoća imao u artikulaciji visokofrekvencijskih glasova što je i očekivano. Uspješnom razvoju slušanja i govora u mom slučaju pogodovala je činjenica da je stanje sluha od prvog audiološkog nalaza (1979) do danas praktički ostalo nepromijenjeno (HL na desnom uhu je 60 > 64 dB, a na lijevom 52,5 > 54 dB).
Da se kojim slučajem stanje sluha s godinama pogoršavalo, sigurno bi kasnije u životu imao znatno većih problema u komunikaciji i razumijevanju.
Djetinjstvo je zapravo prilično dugačak vremenski period. Počinje s rođenjem i traje sve do završetka osnovne škole odnosno do puberteta i početka mladenaštva. Stoga je razumljivo da se ne možemo sjetiti svakog detalja i naša sjećanja pogotovo na one najranije godine su više poput izoliranih scena iz dječjih filmova.
Tata, sestra i ja pored starog Stojadina koji je punih 25 godina bio vjerni član naše obitelji
U našem kvartu nije bilo dječjih igrališta kakvih je danas na gotovo svakom koraku tako da su nas roditelji, djedovi ili bake odmah nakon vrtića dovodili doma. Još smo premali da bi se sami kretali cestom i posjećivali jedni druge pa su naša obiteljska dvorišta postala sav naš svijet. A ta dvorišta bila su nalik jedna drugima, niz stabala uglavnom voćaka, maleni vrt s povrćem, tu i tamo koja domaća životinja, kokice i piceki, stara drvarnica…
U tom dvorištu igrali smo se uglavnom sami ili sa braćom i sestrama. Budući da je moja sestra četiri godine starija od mene, igrao sam se uglavnom sam i sjećam se da sam često zalazio u staru drvarnicu u kojoj je bilo mnogo zanimljivih predmeta kojima nisam znao funkciju ni svrhu. No, komad drvene letve, napukla noga od stolice, drveni štap… učas su u mojim očima postali pištolj, puška, sablja, koplje…, a ja kauboj, odmetnik, gusar ili vitez.
Dvorište obiteljske kuće u Ružičnjaku (danas)
Kasnije, negdje u nižim razredima osnovne škole počinjem se više družiti s vršnjacima iz ulice i tada se često igramo u dvorištima, jurcamo između voćaka, lovimo se, glumimo da smo kauboji i indijanci, okorjeli ratnici, partizani i Nijemci.
Kako ne pamtim prvi dan vrtića, tako se ne sjećam ni prvog dana škole. No, sjećam se ulaznog atrija u kojem smo se izuvali i oblačili šlapice. Sjećam se da su mi čarape bile mokre jer kad bi padala kiša, gumene čizme su odmah puštale ko’ stari brod. Tko je onda nosio rezervne čarape ? Ma nitko… i tako smo s mokrim čarapama proveli cijeli dan u školi i nitko nije zbog toga plakao (barem mi se tako čini).
Nakon što si obukao šlape, odjurio si niz dugačak hodnik, s desne strane blagovaonica i toaleti, a na lijevo razredi. Sjećam se da je moj razred bio na samom kraju hodnika, prozori su gledali na školsko dvorište i to na one betonske nogometne terene s isto takvim betonskim tribinama, na livadu po kojoj smo non-stop jurcali i na košarkaško igralište. Oko tih terena bila je prirodna ograda – živica kroz koju se lako moglo proći. Danas je oko škole dva metra visoka žičana ograda ko’ u zatvoru.
Ne pamtim mnoge događaje iz prvih školskih dana, ali sjećam se da sam sjedio u klupi odmah do prozora na kojima su pak bile dugačke tamne zavjese od tvrdog štofa. Ispred nas ogromna ploča s koje smo prepisivali prve brojke i slova, na desno uz zid dugačak niz niskih ormara iznad kojih smo vješali crteže.
Slabo se sjećam prvih učiteljica, ali dobro pamtim jednog učitelja koji nas je učio matematiku i koji je znao lupiti ćušku ako si bio nemiran. Nismo mu to zamjerali, dapače jako smo ga voljeli i kad nam negdje u drugom-trećem razredu, na polugodištu došao reći da ćemo dobiti novu učiteljicu jer on ide u mirovinu, svi smo se rasplakali kao da je smak svijeta.
Joj meni, još me i danas prolaze trnci kada se toga sjetim. Cijeli razred se sjatio oko učitelja, grlili smo ga i plakali, učitelj nas je svakoga zagrlio i poljubio, plakao skupa s nama… Bila je to silna tuga i žalost, takva snaga emocije da to pamtim kao da se desilo jučer, a ne prije četrdeset godina. Mislim da se takvo što danas ne događa!
Na slici: Mama, sestra i moja bebasta malenkost
Kakav sam bio kao učenik u tim prvim godinama škole ?
Sjećam se da sam imao velikih problema u pisanju diktata. Bio sam i prilično sramežljivo dijete koje se bojalo pitati učiteljicu smije li na WC pa sam trpio i trpio dok se ne bi upišao u gaće. Siguran sam da je prizor mojih upišanih hlača izazivao salve smijeha kod ostale djece, a kod mene pak takvu neugodu da bi najradije u zemlju propao.
No, interesantno te prve godine škole, sve do tamo negdje petog-šestog razreda, ne pamtim kao negativne. Sigurno je bilo tužnih i uplakanih očiju, nebrojenih pokušaja da se ubacim u igru, osjećaja izoliranosti, podsmijavanja od strane ostale djece iz razreda… ali te prve godine vrtića i nižih razreda osnovne škole pamtim kao pozitivne i sretne.
Slično vidim i kod moje Vite koja se često pokušava ubaciti u igru ostale djece iz zgrade, no ako vidi da ju ne fermaju onda se sama zaigra ili pak pozove nas roditelje. Čini mi se da se djeca u toj dobi nekako snađu i ne zamjeraju previše drugoj djeci. U neku ruku su sami sebi dovoljni, a imaju i podršku nas roditelja te baka i djedova koji često sudjeluju u igri.
Ako bi se osjećali izolirani ili odbačeni od ostale djece, glasno bi zaridali, došla bi učiteljica, naložila nam da se igramo zajedno i nekako bi se opet spojili, krenula bi igra, cika, vriska i smijeh i odmah bi zaboravili razlog zašto smo plakali.
Zazvonilo bi zvono, otrčali smo nazad u učionicu i krenula je nastava. Potom bi došlo vrijeme da se ide kući. Po nas su uglavnom dolazili bake i djedovi, hodali bi pločnikom, pozdravili se – Bok, vidimo se sutra!
Kod kuće dočekao me ručak, potom domaća zadaća i bjež u dvorište. Sjećam se i zima punih snijega tako da nas nisu imali potrebe voditi na Sljeme da vidimo snijeg. Bilo ga je za prodat’, a kad gledam fotografije iz toga doba prisjećam se dječaka u dugačkom zimskom kaputu s Davy Crockett kapom na glavi kako nogama odguruje sanjke u dvorištu.
Kasnije kada malo odrastemo, sami ćemo hodati cestom, posjećivati se i igrati u dvorištima, a onda i na obližnjoj livadi koja će nam ljeti biti omiljeno mjesto. Tu smo gradili prva skloništa, provlačili se kroz šikaru i grmlje pa smo bili skroz-naskroz izgrebeni i utučeni, a zimi će strme padine postati naše sanjkalište. Ni sam ne znam koliko sati smo tamo provodili, svaki dan odmah nakon škole, a vikendima od jutra do mraka. Nije bilo opasnosti za nas, nitko od roditelja nije dizao paniku ako nas nije bilo satima, svi su ionako znali gdje smo.
Ljeti, pogotovo u vrijeme ferija sastajali smo se na raskrižju ispod ulične lampe i razglabali do kasno u noć sve dok nas starci nisu potjerali kući. Igrali smo se i na ulici ispred kuće, nije bilo opasnosti od naleta automobila jer su auti u to vrijeme bili rijetki, a svi su ionako vozili Stojadine koje si čuo kilometrima prije nego bi došli.
Što se tiče samog sluha sjećam se da me baka često vodila na preglede kod teta i stričeka u bijelim kutama. Stavljali su mi elektrode na glavu, morao sam ležati, zatvarati i otvarati oči i na kraju mi je sve to postalo naporno ili dosadno pa bi zaspao. Rezultat je naravno uvijek bio isti – Vaš mali ne čuje !
I onda bi baka počela s jadikovanjem i cendranjem u stilu jadna ja, najprije moja Nada (moja mama), potom se uda za gluhog čovjeka (tata Gašpar), dobiju dvoje djece i eto oboje ne čuju. – O jadna ja, zašto si me Bože tako kaznio? Pod obavezno, dodala bi još: – Kada sam čula da je moja Nada gluha, htela sam vubit i sebe i nju! I tako svaki put na kraju pregleda !
Kad si dijete, mnogo toga ne razumiješ, nije ti jasno što to baka govori i što bi na kraju trebao napraviti. Da mi je bilo ugodno – nije, ali s obzirom da mnogo toga tada nisam razumio cijelu situaciju nisam uzimao kao tragičnu.
U tim godinama nisam redovito pohađao slušnu-govornu terapiju. Roditelji nisu na tome inzistirali pa sam prvo slušno pomagalo dobio tek s devet godina što je prilično kasno. Kad danas razmišljam o tim danima znam da sam u neku ruku imao sreće. Gubitak sluha se nije povećavao, živio sam u govornoj sredini, družio se s čujućom djecom pa sam bio primoran razvijati govor kako god znao i umio. Naravno da je bilo i tužnih i manje sretnih događaja, no kako sam već naveo period do početka puberteta ne pamtim kao nesretan.
Što se tiče savladavanja školskog gradiva moram reći da od roditelja nisam dobio nikakvu konkretnu pomoć u učenju jer oni mnogo toga nisu znali i nisu mi mogli pomoći. Njihov razvojni put bio je znatno drugačiji od mojeg tako da sam se od prvog razreda osnovne škole morao snalaziti sam. Sjećam se da sam u nižim razredima išao na testiranja kod školskog pedagoga, ali ne znam kakav je bio rezultat. Mislim da sam bio jedini učenik s oštećenim sluhom u školi i ne sjećam se da sam radi toga uživao neke posebne povlastice kod nastavnog kadra. Ako nešto ne bi naučio dobio sam jedinicu i uglavnom nije bilo razlike u odnosu na ostalu djecu u razredu.
Ulica u kojoj sam odrastao još uvijek nosi isto ime – Ružičnjak. Moji roditelji još stanuju na istoj adresi i kada i dođem obići, najprije odem u dvorište i nekoliko minuta stojim i gledam. Vidim da u dvorištu više nema onoliko voćaka kao prije, jedino se stara trešnja čvrsto ukorijenila. Gotovo da mogu vizualizirati grupicu dječaka kako skaču na mjestu pokušavajući dohvatiti koju jabuku ili krušku. Kasnije kada malo porastemo vješati ćemo se po tim granama kao mladi majmuni i pravo je čudo da netko od nas nije tada ljosnuo i strgao se 🙂
Nema više ni cvijeća kao nekoć, tu i tamo neka ruža čiji me miris snažno podsjeća na te dane. Pamtim te ruže, rasle su u vis i često sam stao pored stabljike i tako mjerio svoju visinu.
Stara drvarnica još je u dvorištu, zađem u nju i u oči odmah upadne gomila starog namještaja, razne daske i letve, kojekakvi predmeti. Čini mi se da vidim malog znatiželjnog Stjepana kako satima rovari po tim stvarima, a onda pronađe neki zanimljiv predmet i brzinom munje izleti iz drvarnice u dvorište.
Čak mi se i dvorište čini isto kao i prije premda odavna nema onih malih nemirnih nogu koji su utabali svaku travku. Sada su tu dva psa i kad se samo sjetim koliko sam molio roditelje da mi nabave psa, a oni su kao i za sve ostalo odgovarali: – Bude jednog dana!
I doista prije nekoliko godina nabavili su psa iz azila za napuštene pse, a nedavno pronašli na ulici ostavljeno štene pa im sada ta dva psa prave nered u dvorištu baš onako kako sam im radio ja sa svojom klapom J
Na neki način sva djetinjstva su pomalo nalik jedna drugima. I dok gledam stare fotografije osjetim tu neku sjetno-romantičarsku notu dok u ušima svira lagani blues. Obuzmu me razne emocije, pred očima zaigraju scene nas mališana kako se igramo i lovimo, osjetim miris ruža iz dvorišta i bakine štrudle od jabuka koju je netom izvadila iz pećnice.
Prošlo je dosta godina, mnogo toga sam zaboravio, ali nešto je ipak ostalo u glavi. I kako promatram svoje dijete u igri kao da ponovno proživljavam svoje djetinjstvo. Svaki dan neka nova igra, nova avantura, učenje i spoznaja. Svatko piše svoju knjigu života, netko je još na početku, a netko ide prema kraju.
Djetinjstvo se želi igrati zauvijek,
Mladost želi voljeti zauvijek,
Zrelost želi raditi zauvijek,
Starost želi započeti sve iznova…