Od kada je počelo ovo ljeto, često se u mislim vraćam u djetinjstvo tamo negdje u posljednje godine osnovne škole. Sredinom lipnja oglasilo bi se zadnje školsko zvono i time označilo početak ljetnih praznika. Praznike pamtim kao beskrajno dugo razdoblje koje je između ostalog bilo obilježeno osjećajima samoće i dosade.
Između posljednjeg i prvog sljedećeg školskog zvona u rujnu upao bi još i dvotjedni boravak u nekom od radničkih odmarališta na Jadranu, tu i tamo neki kratki posjet rođacima izvan Zagreba, no većinu tog ljetnog zvizdana proveo bi kod kuće u Ružičnjaku broj 6 pored Bijeničke ceste.
Odmah nakon završetka škole većina mojih poznanika iz ulice još je bila tu, ali kako je ljeto odmicalo tako se ekipa polako razilazila. Neki su dobar dio ljeta proveli kod svojih nona na moru, neki su kao i ja ljetovali u nekom radničkom odmaralištu, neki su češće išli u posjet rodbini diljem Juge, a ja pamtim da sam u to doba često imao osjećaj kao da sam ‘Pale sam na svijetu’!
Tipično sam gradsko dijete tako da nisam imao obaveze kao primjerice vršnjaci na selu i morao sam se na svoj način suočiti sa samoćom i dosadom. Sati u danu polako su prolazili, ponekad bi ih kratio čitanjem knjiga iz kućne biblioteke (neke naslove sam više puta pročitao pa su mi dosadili), nekad bi nastojao naći neku zabavu u vlastitom dvorištu, a kada mi je toga bilo dosta onda bi lutao okolnim ulicama nadajući se da ću sresti nekog poznatog.
Odšetao bi se i do obližnjeg školskog igrališta u nadi da ću sresti nekoga iz razreda ili školi, a možda me i neka ekipa pozove da zajedno zaigramo nogomet. Povremeno bi imao sreće, našao bi neku ekipu za igru ili nogać, ali većinu tog vremena proveo bi sam samcat.
U to vrijeme nije bilo mobitela, tableta niti računala; televizijski probra bio je koma i meni totalno nezanimljiv, a strašno mi je nedostajala ekipa iz ulice jer se s onima iz razreda nekako nisam našao. Mislim da je tome pridonijelo moje otežano slušanje odnosno razumijevanje. Za one koji ne znaju od rođenja posjedujem obostrano oštećenje sluha (nagluhost) i rođen sam u obitelji u kojoj su oba roditelja i starija sestra također oštećenog sluha.
Moji roditelji nisu bili zainteresirani za neke kraće izlete u okolicu, čak niti na Medvednicu ili Samobor tako da su na moje žaljenje da mi je dosadno često odgovarali: – “ Idi van, igraj se! “
To ‘- idi van’ značilo je odi u vrt i nađi nešto čime ćeš se zabaviti. Kad usporedim njihovu reakciju s mojom današnjom roditeljskom onda vidim da smo mi današnji roditelji puno više okupirani s djecom (doduše ne svi, ali većina ipak jest) i puno više analiziramo nego što su to radili naši roditelji.
Čini mi se (možda imam krivo) da današnji roditelji nastoje svoju djecu zaokupirati sa što je moguće više aktivnosti kao da se boje da bi im moglo biti dosadno te da će im tada svakojake gluposti pasti na pamet.
Paradoksalno, ali mnogim današnji roditeljima draže je vidjeti vlastitu djecu mirne i s mobitelom/tabletom u ruci nego da im djeca pristupe s – ‘Mama i tata, meni je dosadno!
Istovremeno od tih istih roditelja čuti ćete štošta negativno o modernim tehnologijama koje po njihovom mišljenju zatupljuju djecu, a s druge strane drago im je kad su njihova djeca na miru pa makar satima blejali u to elektroničko s(r)anje !
Gledajući s današnjeg aspekta na vrijeme u djetinjstvu imam osjećaj da je tada život nekako bio puno usporeniji. Ne mislim da je to bolje u odnosu na danas, dapače mogao bi navesti mnogo toga što mi se onda nije sviđalo, ali razmišljajući o tim danima ne mogu se oteti dojmu da je život u to vrijeme bio puno mirniji i manje napeto.
Ako ništa drugo onda smo se satima igrali na ulici ispred kuće bez straha da će na nas naletjeti neko vozilo. U 80-tima u gradu Zagrebu je bilo znatno manje automobila nego danas, svi su uglavnom vozili iste modele najčešće Stojadine koje si čuo kilometar-dva prije nego bi se pojavio pred tobom.
Stoga smo mirne duše mogli haklati nogomet na cesti, pričali se do kasno u noć ispod obližnje ulične lampe, a sutradan ujutro odmah nakon doručka odjurili bi jedni drugima na druženje i igru.
Naravno da nam je u trenutcima dosade svašta palo na um. Jabuka u susjedovom dvorištu uvijek je slađa od one u vlastitom. Pogotovo ako susjed u vrtu drži pesa na lancu koji strahovito laje kad se približiš ogradi. I sve je dobro dok lanac drži, no budi ti siguran da će držati onog trena kad preskočiš ogradu 🙂
Danas je u ulici mojeg djetinjstva znatno više automobila, slobodnog mjesta gotovo da i ne možeš naći, a svakih nekoliko minuta prođe automobil i zaboravi na igranje nogaća ispred kuće.
U vrijeme puberteta često bi sate provodio u razmišljanju u svojoj sobi. Promatrao bi sunčevu sjenu na zidu, razmišljao o koječemu, provirio kroz prozor na ulicu gledajući što ima. Tu i tamo prošao bi neki automobil, šetač sa psom, susjedi koji idu u trgovinu ili tko zna kuda….
Ne znam ni sam koliko sam koraka u krug napravio u toj sobi, ali mislim da bi se danas svakom roditelju digla kosa na glavi kada bi vidio svog mladunca da šeće u krug u sobi i pritom sebi mrmlja nešto u bradu. Da nešto nije u redu s njim/njom ??? Što je sad ovo ??? Da ga/ju upišemo na još neku aktivnost da ne padnu gluposti na pamet?!
Moji se roditelji nisu previše obazirali na to. Dapače, pojam samoće i dosade tipičan za to ljetno razdoblje bio je nekako uobičajena stvar, nešto što se klasificiralo kao normalno.
Tu i tamo bi moji roditelji odlučili razbiti tu monotoniju i onda bismo kao obitelj otišli kod nekih njihovih prijatelja. Ponekad sam tamo naišao na vršnjake ili djecu približno istih godišta pa smo se nekako zaigrali, no većinom su to bila za mene premlada ili pak starija djeca koja su nalazila zajednički jezik s mojom starijom sestrom, a ja sam za njih još uvijek bio dijete.
Sjećam se da su tada moji roditelji satima provodili u razgovoru s prijateljima, uz kavu i kekse koje bi obično mi djeca prvo smazali, a ja bi jedva dočekao da odemo doma. I kada bi došao doma sav sretan bi prionuo u neku aktivnost, odjurio u vrt, od sreće se popeo na stablo trešnje jer mi je bilo dosta tog višesatnog sjedenja i bivanja na miru.
Kad razmišljam o tim mojim dosadnim ljetnim danima u djetinjstvu i pubertetu onda uviđam da djeci i mladeži ponekad mora biti samotno i dosadno. Moraju se moći posvetiti sami sebi, razmišljati o koječemu jer ih to neće ni na koji način unazaditi niti će im na um pasti neka stravična ideja.
Naravno, puno toga ovisi o kućnom odgoju i obrazovanju odnosno o svijesti što je to opasno i pogibeljno i zapravo se svi mi roditelji najviše bojimo da će našoj djeci u trenutcima dosade na um pasti neka nepodopština.
Zato neki roditelji koje poznajem nastoje svoju djecu maksimalno opteretiti raznim aktivnostima čak i u vrijeme ljetnih praznika. Njihova misao vodilja je da djeci ne smije biti dosadno, no mnogi ne razumiju da djeci može i u društvu vršnjaka biti samotno i dosadno.
Razgovori sa samim sobom/razmišljanje o sebi, nije isto što i povlačenje u sebe. Između ta dva stanja postoji velika razlika. Dosada i samoća mogu potaknuti svako dijete i svakog mladunaca na neku akciju koja nije određena drugim utjecajima od strane roditelja ili nekog medija.
Moždane vijuge kod djece i mladeži ne razvijaju se isključivo kroz sto i jednu aktivnost nego i u onom vremenu kada se djeca i mladež mogu posvetiti razmišljanjima i razgovorima sa samim sobom.
Samoća i dosada u djetinjstvu i mladenaštvu danas nepravedno klasificiramo kao nešto loše i negativno. Ja pak vjerujem da su mi upravo ti samotni periodi pomogli da mi je sada lakše hodati sam planinom. Znam da mnogi planinari zaziru od takvih samotnih tura navodeći moguće opasnosti kao glavni raznog no budimo realni nesreće u planini događaju se i kada hodate u društvu.
Samotna lutanja planinom omogućuju mi da pronađem unutarnji mir, da se posvetim sebi, svojim mislima, da po ne znam koji put proanaliziram brojne životne događaje i situacije. Razgovarajući sa sobom u prirodi ne gubim ništa od promatranja krajolika kroz kojeg prolazim jer misli neprestano kolaju u glavi, zastanem, razgledam krajolik, divim se njegovoj ljepoti, a onda nastavim dalje…
Neke važne životne odluke donio sam upravo hodajući sam planinom i mislim da mi je u prirodi nekako lakše, čišće i iskrenije razgovarati sa sobom ili se barem meni tako čini.
Danas mi je nemoguće sjetiti se o čemu sam razmišljao u danima samoće u djetinjstvu. Možda da sam dio toga prenio na papir, tko zna možda bi iz toga proizašlo neko kapitalno djelo, a ja bi postao svjetski poznati pisac. Kako god siguran sam da su ti razgovori sa sobom u djetinjstvu utjecali na poboljšanje elokventnosti, govornog i jezičnog izražavanja koji je meni kao osobi oštećena sluha itekako potreban pogotovo iz perspektive moje obitelji.
Moje višesatno kruženje po sobi na kraju je dojadilo i samoj dosadi pa me potjerala van na dvorište ili ulicu da si nađem neku zanimaciju ili društvo. Naši životi nisu crno-bijeli svijet nego raznobojan kolorit svih nijansi. Tako je i sa samoćom i dosadom koja nam u nekom periodu života biva teret i smetnja, a u nekom drugom pak okidač za akciju i životnu promjenu. Zato ovu besjedu o samoći završavam s pozitivom jer vjerujem da je na svoj način utjecala na moj život i na ono što sam ja danas 🙂
Lijep pozdrav svima, Stjepan Dubac