U svojoj dvadesetogodišnjoj praksi kao terapeut za osobe oštećena sluha, uočio sam da je većina mojih pacijenata starije životne dobi (60+).
Mlađih, odnosno onih u dobi od 25 do 35 godina imao sam jako malo, gotovo nezamjetan broj. Stoga bi netko neupućen, gledajući sa strane lako pomislio da je danas u našem modernom društvu broj mladih osoba s oštećenjem sluha jako malen. Možda ćete pomisliti da je razlog tomu moderna medicina i tehnologija koja je ili smanjila broj osoba s oštećenjem sluha ili su slušna pomagala tako sofisticirana i kvalitetna da nije potrebno pohađati slušno-govornu terapiju.
Eh, da je barem tako!
Ako sagledamo podatke HZJZ onda vidimo da je 2021. u Republici Hrvatskoj službeno registrirano 16 445 osoba s oštećenjem sluha. Od tog broja njih 7450 spada u kategoriju od 19 do 64 godine života (izvor: Izvješće o osobama s invaliditetom, rujan 2021).
Šteta što nema konkretnih podataka o dobnoj skupini od 19 do 35 godina jer je upravo ta kategorija bitna za niz tema od rasta ili pada broja osoba oštećena sluha do socioekonomskog statusa i stupnja obrazovanja.
No, kad bi navedenu brojku od 7450 osoba oštećena sluha umanjili na 10 % dobili bi 745 osoba oštećena sluha pa kad tu brojku podijelili na pola dobili bi 372 osobe oštećena sluha. Rasporedimo li pak tu konačnu brojku na pet audiorehabilitatora koliko ih je trenutno zaposleno u Odjelu medicinske i verbotonalne dijagnostike i rehabilitacije (Poliklinika SUVAG, Zagreb) ispada da bi ja i moje kolege/-ce trenutno na terapiji trebali imati oko 75 mladih osoba oštećena sluha (po terapeutu).
Međutim, ni ja niti moje kolege/-ice nemamo toliki broj mladih u dobi od 19 do 35 godina na slušno-govornoj terapiji niti smo ikada imali. Stoga se s pravom postavlja pitanje – A gdje su svi ti mladi ljudi i zašto slabo ili uopće ne pohađaju slušno-govornu terapiju ?
Tema je vjerujem zanimljiva, ali zapravo nema jednostranog odgovora u stilu crno-bijelo. Problematika izostanka mladih (na)gluhih sa slušno-govorne terapije treba sagledavati s raznih aspekata, a u ovom tekstu pokušati ću barem djelomično obraditi ovu tematiku.
Dakle mladi u kategoriji od 19 do 35 godina netom su završili srednjoškolsko obrazovanje, manji dio njih odlučio se za daljnje školovanje na fakultetu, većina ih kreće na burzu rada.
Neki od njih, pohađali su slušno-govornu terapiju u sklopu osnovnoškolskog i srednjoškolskog školovanja u okviru specijaliziranih ustanova (Poliklinika SUVAG / Centar za odgoj i obrazovanje ‘Slava Raškaj’; Zagreb) i/ili su tijekom redovne osnovne i srednje škole izvan nastave odlazili pohađali individualnu slušno-govornu terapiju u navedenim ustanovama pogotovo u Poliklinici SUVAG.
Njihovo stanje sluha, a i slušanja je raznoliko, neki komuniciraju isključivo oralnim putem dakle govorom, drugi pak kombiniraju govor i znakovni jezik, a jako mali broj njih komunicira isključivo znakovnim jezikom.
Osim oštećenja sluha, neki imaju i niz dodatnih teškoća koji su im tijekom školovanja i rehabilitacije zadavali znatne probleme pa im je razumljivost riječi i sadržaja (memorija, koncentracija, analiza sadržaja/tema konverzacije) slabije razvijena.
Osobe oštećena sluha ne smijemo uspoređivati na način da jednu osobu izdvojimo kao primjer definiranja ostalih. Svaka osoba oštećena sluha je priča za sebe pogotovo ako je oštećenje sluha zadobila rođenjem ili u ranoj životnoj dobi te ako posjeduje dodatne teškoće.
Vjerujem da većina mlađih osoba oštećena sluha koristi jedno ili dva slušna pomagala, pogotovo oni nagluhi i mislim da su svjesni efekta korištenja pomagala. Međutim, ima ih koji ne žele nositi slušno pomagalo/-a jer smatraju da im ono ne pomaže ili imaju neki drugoi razlog.
E sad, iz razgovora s nekim od njih, pogotovo s onima koji su (na)gluhi od rođenja, primijetio sam da im je dosta slušno-govorne terapije koju su prethodno pohađali godinama i često mi kažu da takva terapija za njih nema nikakvog smisla. Neki su čak dometnuli da su prestari za nastavak pohađanja terapije premda im je tek trideset godina.
Razgovarao sam i s mnogo roditelja koji su (na)gluhi od rođenja i koji danas imaju djecu uredna i/ili oštećena sluha. Neki od njih dovode svoju djecu oštećena sluha u specijaliziranu ustanovu na slušno-govornu terapiju, a sami nemaju volje za istim. Sjede u hodniku ili u parkiću ispred ustanove umjesto da to vrijeme iskoriste za poboljšanje vlastitih mogućnosti. Kad im skrenem pažnju na to uobičajen odgovor je da su prestari, da su završili s terapijom koja po njima dobra samo za djecu, da nemaju vremena (premda ih vidim da besposličare i bleje u mobitel čekajući da njihova djeca završe s terapijom).
Svima je vjerujem dobro znana poslovica koja kaže da je svatko kovač svoje sreće. Na žalost ne dobivaju svi iste karte od početka i mnogi su primorani snalaziti se znatno teže i mukotrpnije od drugih. Stoga je meni, gledano s tog aspekta nevjerojatno kada ljudi u dobi od 30+ kažu da su prestari za terapiju ili da za to nemaju vremena.
Kad već govorimo o slušno-govornoj terapiji treba istaknuti ta takva terapija nije čudo i rezultati ovise o nizu faktora. Sama terapija ne znači isključivo razvoj slušanja (prijem signala) i kvalitetan govor (izgovor) nego uključuje i razvoj pismenog dakle gramatički ispravnog i elokventnog izražavanja, razvoj analitičkog razumijevanja (razmišljanja/zaključivanje), psihosocijalnu podršku i pomoć te je općenito jedan od alata razvoja samopouzdanja i poboljšavanja kvalitete života osoba oštećena sluha i/ili govora.
Nažalost dobar dio mladih (na)gluhih osoba, naročito oni rođeni s oštećenjem sluha ne percipira slušno-govornu terapiju kao priliku za razvoj gramatičke pismenosti nego isključivo kao gnjavažu koju su bili primorani pohađati kad su bili djeca.
Dobar dio njih i dalje brka padeže, gramatičke forme i glagole, ne znaju prepričati sadržaj nekog teksta ili knjige. Dio toga može se uvježbati kontinuiranim pohađanjem slušno-govorne terapije. Nije potrebno imati savršen izgovor, uostalom malo njih to i ima, ali za daljnji razvoj pogotovo za daljnje školovanje potrebno je imati dobru i ispravnu komunikaciju pa makar većinom pismenim putem.
Uostalom danas živimo u informatičkom dobu i većina komunikacije odvija se u pismenom obliku. Danas su fakulteti i Sveučilišta znatno senzibiliziraniji za teškoće svojih studenata s invaliditetom tako da studenti s oštećenjem sluha koji imaju teškoća u praćenju predavanja, nisu obavezni ih pohađati.
Sudeći po razgovoru s nekolicinom trenutnih i bivših studenata oštećena sluha dobio sam informaciju da im je nastavni kadar na Sveučilištu bio itekako naklonjen. Na žalost broj studenata oštećena sluha trenutno je jako malen (nema konkretnih podataka), a također i visokoobrazovanih osoba oštećena sluha. Laički rečeno, jedva na prste jedne ruke!
Imam osjećaj da kod mladih oštećena sluha smanjena želja za osobnim razvojem, za razvojem pismenosti i elokventnosti u izražavanju, kao da su se zacementirali na poziciji na kojoj jesu i ništa ne čine da se od tamo maknu. Za razliku od mladih oštećena sluha u drugim kategorijama invaliditeta kontinuirano raste broj studenata i visokoobrazovanih koji su uspješno završili više škole i fakultet(e), neki čak i dva fakulteta. To je naročito uočljivo u populaciji slijepih i slabovidnih.
Ono što je meni alarmantno je da će mladi oštećena sluha jednom, nadam se postati roditelji uredno čujućeg ili pak djeteta oštećena sluha i njihova djeca neće imati iste uvjete razvoja kao njihovi roditelji pogotovo ako ne budu živjela u sredini koja kvalitetno komunicira i ako neće biti uključeni u slušno-govornu rehabilitaciju. Na žalost, mnogi roditelji oštećena sluha prekasno uključe svoju (na)gluhu djecu u slušno-govorni tretman tako da su u startu izgubljene ‘dobre’ godine.
Kasnije, kako ta djeca rastu treba razvijati pismenost, elokventno i gramatički ispravno izražavanje, analizu sadržaja i tema i niz drugih elemenata jer je to zalog za daljnji razvoj djece.
Mislim da ćemo se složiti da je visokoškolsko obrazovanje nemoguće bez kvalitetnog poznavanja materinjeg jezika pa čak i nekog stranog jezika (u mnogim zanimanjima). Stoga opet napominjem da nije nužno imati savršen izgovor glasova i riječi, ali je itekako potrebno imati gramatičku pismenost i mogućnost analitičkog zaključivanja uz elokventnost u izražavanju.
S obzirom da upravo to što navodim manje prisutno kod (na)gluhih od rođenja onda je i razumljivo zašto je ekstremno mali broj njih stekao visokoškolsko obrazovanje.
Nažalost, ne postoji kvalitetna statistika koja bi nam dala bolji uvid u ovu tematiku tako da se oslanjam na poznanstva i razgovore s niz mladih osoba oštećena sluha te na osobno iskustvo kao audiorehabilitator.
Zaključne riječi
Kako povećati ili da budemo precizni kako utjecati na povećanje broja visokoobrazovanih među osobama oštećena sluha ?
Jedno od rješenja je u kontinuiranom pohađanju slušno-govorne (verbotonalne) rehabilitacije s tim da ju treba demistificirati što znači da takva terapija nije svemoguća, no bolje išta nego ništa.
Druga važna komponenta je da bi Udruge za osobe oštećena sluha pogotovo krovni Savez trebao posvetiti više pažnje ovoj tematici. Čisto sumnjam da nisu toga svjesni, ali očito je da SE aktualno vodstvo Saveza ne želi posvetiti toj tematici.
Unazad dvadeset godina pratim rad nacionalnog Saveza osoba oštećena sluha i uočavam da se nisu pomaknuli s mjesta niti milimetar. Isti ljudi sjede u tom Savezu već dvadeset, trideset godina pa nemojte mi reći da u Savezu nema mjesta za visokoobrazovane mlade ljude oštećena sluha koji su u proteklih dvadeset godina stekli visokoškolsko obrazovanje. Ima ih, premda je njihov broj malen, a siguran sam da svatko od njih ima niz ideja i vjerujem da bi se skupila grupa mlađih i starijih aktivnih osoba oštećena sluha koja bi mogla najprije pokrenuti rad samog Saveza, a onda i sve vezano uz ovu tematiku.
Ako pak pogledate službene stranice Saveza osoba oštećena sluha vidjeti ćete niz projekata koji su namijenjeni poboljšanju kvalitete života osoba oštećena sluha, a mi i dalje iz godine u godinu imamo mali gotovo nezamjetan broj visokoobrazovanih osoba oštećena sluha. Očito je da nešto nije u redu, da se ne radi kako treba jer gledajući kroz presjek od dvadeset, trideset godina broj takvih osoba trebao bi pomalo no kontinuirano rasti, a to se ne događa.
Svi znamo da je obrazovanje je cjeloživotni proces i krajnje je vrijeme da se Udruge za osobe oštećena sluha trgnu i kad to već ne želi nacionalni Savez te posvete ovoj tematici. U našoj državi ima određen broj visokoobrazovanih mladih ljudi oštećena sluha koji su voljni više se posvetiti ovoj tematici i treba im dati priliku.
Uvijek sam se odlučno suprotstavljao osjećaju ovisnosti koji se snažno osjeća u populaciji osoba oštećena sluha. Dobar dio njih kao da se prepustio letargiji i apatičnosti, kao da je od svog invaliditeta napravio još veći. Neki znaju otvoreno reći – Mi gluhi, mi nemamo ništa… kao da žele reći ‘mi smo jadnici’ napušteni u vremenu i prostoru.
Nadam se da će ovaj tekst polučiti niz diskusija i rasprava na ovu temu te na koncu dovesti do boljeg odnosa i djelovanja ako ne nacionalnog Saveza onda barem pojedinih Udruga za osobe oštećena sluha koji imaju mogućnosti i potencijal započeti procese razvoja i poboljšanja kvalitete života osoba oštećena sluha naročito u segmentu pismenosti i obrazovanja.
Do sljedećeg puta, lijep pozdrav 🙂