Biti roditelj nije lako. Zapravo, ne kaže se uzalud da je roditeljstvo najteži posao na svijetu jer koliko god knjiga o toj temi pročitali, koliko god savjeta čuli – u praksi se često pokaže sasvim drugačije.
Za one koji me ne poznaju, odrastao sam u obitelji u kojoj smo gotovo svi imali oštećenje sluha i to oba roditelja, sestra i ja. Onda sam jednog lijepog dana i ja postao te se zajedno sa čujućom suprugom suočavam s raznim izazovima roditeljstva.
Silno me mučilo i opterećivalo pitanje hoće li moje dijete naslijediti gubitak sluha od mene budući da smo sestra i ja od oca naslijedili oštećenje sluha. Stoga smo nekoliko mjeseci nakon poroda obavili smo potrebne preglede (BERA, Poliklinika SUVAG) i pokazalo se da naše dijete nema oštećenje sluha. Nadamo se da će tako ostati i dalje.
Koliko je meni poznato, kod nas ne postoji opsežna sociološka studija koja bi obuhvatila iskustva (na)gluhih roditelja i njihove čujuće i/ili (na)gluhe djece. Ima raznih kombinacija, čujućih obitelji s jednim ili više djece oštećena sluha, obitelji u kojima je jedan od roditelja osoba oštećena sluha… tako da bi bilo zanimljivo vidjeti s kojim se teškoćama i problemima svakodnevno nose roditelji oštećena sluha i njihova djeca.
Da vam pravo kažem, čudim se što o ovoj tematici nema više tekstova i članaka pogotovo na službenim stranicama raznih Udruga osoba oštećena sluha. Postoje tek šture i općenite informacije o roditeljstvu kakve se primjerice mogu naći na gotovo svim web portalima.
Evo, recimo moja obitelj sastoji se od čujuće supruge, trogodišnje čujuće djevojčice i mene koji imam oštećeni sluh te svakodnevno koristim slušno pomagalo. Moji roditelji pak nikada nisu koristili slušno pomagalo, a pitanje je koliko bi im ono doista pomoglo s obzirom da nisu pohađali slušno-govornu terapiju. Meni je dobro poznato što sve moji roditelji nisu radili s obzirom na oštećenje sluha pogotovo ako ih usporedim s čujućim roditeljima.
No, sigurno je i to da je u svakodnevnom životu pa tako i u roditeljstvu iznimno važna mogućnost komunikacije koja je problematična kod mnogih teže nagluhih i gluhih osoba. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se takvi roditelji nose s izazovima roditeljstva.
Vjerujem da su teškoće i strepnje (na)gluhih roditelja identične s onima kod čujućih. Zapravo sve se svodi na to da želiš da ti je dijete zdravo, strahuješ od bolesti i nadaš se da su sve boljetice uobičajene i prolazne.
Koliko vremena u danu (na)gluhi roditelji provode u komunikaciji s vlastitim djetetom? Na što se svodi ta komunikacija? Znate i sami da djeca pitaju sve i svašta. Jesu li odgovori i objašnjena (na)gluhih roditelja previše kruta (konkretna) ili pak kratka lišena apstrakcije. Je li takva komunikacija roditelj – dijete isključivo znakovnim jezikom ili nekom kombinacijom oralnog i znakovnog jezika. Koliko su ta roditeljska pojašnjenja točna odnosno da li i u kojoj mjeri odstupaju od objašnjenja čujućih roditelja?
To su samo neka pitanja koja me zanimaju i to s aspekta nagluhog roditelja te profesora pedagogije i sociologije.
Evo, primjerice ove godine iskoristio sam zakonsku mogućnost tzv. roditeljski dopust za očeve kojim je svim očevima omogućeno dva mjeseca (60 dana) dopusta kojeg morate iskoristiti do djetetove šeste godine života. Navedeni period možete iskoristiti u komadu ili podijeliti na dva djela (2×30) kako sam ja učinio.
U međuvremenu sam razgovarao s nekolicinom prijatelja i poznanika te se začudio da mnogi zapravo i ne znaju za ovu zakonsku mogućnost s tim da su me mnogi pitali koliko će mi oduzeti od plaće. Svjestan sam da nemamo svi ista primanja i da mnoge obitelji jedva krpaju kraj s krajem, ali želio bi poručiti svim očevima da ukoliko si to mogu priuštiti neka svakako ovu regulativu maksimalno iskoriste za druženje s djecom. Naša djeca rastu tako brzo da je svako vrijeme koje s njima provedete i više nego dragocjeno i mnoge detalje i trenutne pamtit ćete cijeli život.
Naravno neće vam biti lako, iznervirati ćete se po sto puta na dan no kada prođe tih dva mjeseca uvidjeti ćete da vam jako nedostaje to vrijeme. Ja sam primjerice ta dva mjeseca podijelio na dva djela s razmakom od godinu dana. Time sam dobio uvid što točno znači godina dana u životu djeteta. To je enormna razlika jer dijete u dobi do dvije godine u mnogočemu se razlikuje od djeteta u dobi od tri na više.
Kao nagluha osoba koja svakodnevno koristi slušno pomagalo ne mogu reći da zbog oštećenog sluha imam nekih velikih i nepremostivih teškoća u komunikaciji. Istina, ponekad ne razumijem dobro što mi moje dijete želi poručiti, ako treba pitam ju više puta dok ne shvatim što ona govori. Ponekad mi supruga ‘prevede’ njene riječi i važno je da kao (na)gluhi roditelj ne ignorirate takvu situaciju jer vaše dijete itekako dobro zna da slabije čujete (i razumijete) te se uči da vam nešto mora ponoviti više puta i da na neki način mora ‘čišće’, kvalitetnije govoriti.
Vjerojatno će vas dijete pitati što vam je to na uhu i nikako nemojte izbjegavati odgovoriti na to. Dapače, slušno pomagalo nemojte skrivati jer vaše dijete ionako zna da ga imate, a time mu istovremeno šaljete krivu poruku. Slušno pomagalo je dio moje svakodnevice i doista bi bilo bedasto od mene da ga skrivam od vlastitog djeteta.
Jednog jutra tijekom ovogodišnjeg roditeljskog dopusta uhvatila me upala uha. Nije bilo boli nego osjećaj obostranog začepljenja zbog čega su mi svi zvukovi djelovali prilično prigušeno. Inače, svakodnevno koristim slušna pomagala na oba uha, ali ovog puta mogao sam koristiti samo onaj na desnom. Nema sumnje da je riječ o obostranoj upali, jačoj na lijevom uhu i znao sam da moram potražiti pomoć ORL specijaliste. Međutim, kako je moja supruga taj dan radila, a nisam osjećao nikakvu bol u uhu odlučio sam ostati s djetetom i dan kasnije otići kod liječnika.
I tako sam cijeli taj dan zapravo ovisio o prijemu signala na desnom uhu koje je zapravo slabije od lijevog. Pomno sam pratio sve što radi moje dijete bojeći se da ga neću na vrijeme čuti, a u glavi sam razmišljao i pitao se kako li je tek roditeljima s većim gubitkom sluha. Kako se oni snalaze u svakodnevnim situacijama? Imaju li neku podršku i pomoć pogotovo u ranim godinama djetetovog života.
Siguran sam da mnogi teže nagluhi i gluhi roditelji drugačije reagiraju u odnosu na ostale roditelje. Primjerice, moji gluhi roditelji sigurno me nisu mogli uvijek kontrolirati pogotovo ne noću. Kad se moja Vita po noći zakašlje, najprije supruga, ponekad i ja, se zbudimo i čekamo napeti ko’ puške.
Kad bi barem imao vremenski stroj pa da nakratko svratim u prošlost, u svoje rano djetinstvo koje se zapravo i ne sjećam kako bi promotrio reakcije svojih roditelja. Bilo bi mi jako drago kada bi ovaj tekst inspirirao (na)gluhe roditelje i njihovu djecu da objave svoja iskustva jer bi nam ona dala bolji i kvalitetniji uvid u sve teškoće i izazove (na)gluhog roditeljstva. Sigurno bi se našlo materijala i materijala za razne teme i diskusije, a vjerujem da bi sve te priče bile edukativne, poučne i inspirativne.
I za kraj, mogu vam reći da sam neizmjerno uživao tijekom oba mjeseca roditeljskog dopusta te da sam to vrijeme maksimalno iskoristio za druženje sa svojim djetetom. Svaki dan smo zajedno doručkovali, igrali se, išli u obližnji park gdje Vita ima svoje društvo. Odlazili smo i u kupovinu potom u drugi parkić u kojem je viši i veći tobogan, a moja dražesna supruga me zvala po sto puta na dan da pita je li sve u redu i što radimo.
U parkiću smo kredom crtali Peppu Pig, a kod kuće od lego kocki gradili tornjeve i kuće. Na drvenom štednjaku ‘kuhali’ smo ručak za Vitine plišance, za međeda Mimija, za Krokicu, za Peppu…. Sve te scene ostale su trajno pohranjene u mojoj glavi i ponovno ih proživljavam dok pišem ove retke.
No, unatoč mojem maksimalnom angažmanu, priznajem ništa bez supruge. Ona je svaku večer ispeglala i pripremila zasebnu oblekicu za po doma i za izlazak u parkić. Potom bi napravila veći dio ručka za sutradan, a Vita i ja smo trebali samo skuhati prilog i napraviti salatu. Supruga bi obavezno očistila Vitine tenisice jer nemre dite u zmazanim cipalama u park, to je nedopustivo J
Dakle, koliko god se mi muževi angažirali, naše supruge su te koje drže sve zidove kuće i još puno, puno toga.
Eto, dragi moji, nadam se da vam je tekst bio zanimljiv i da će vas inspirirati na razmišljanje i po mogućnosti na iznošenje vlastitih iskustava. Mnoge teme vezane uz život osoba oštećena sluha još uvijek nisu obrađene i nadam se da će se ubuduće pojavljivati više sličnih tekstova temeljenih na osobnim iskustvima.