U planinarskim školama, tečajevima pa i u međusobnim razgovorima s planinarima često se ističe da nije dobro u planine ići sam. No ipak hajcajući po bregima i planinama često sam nailazio na pojedince koji su kao i ja sami gazili stazama i putovima.
Mnogi moj poznanici i prijatelji posve sami su izveli niz teških uspona, više dana lunjali planinom, otišli u zemlje daleke pa bi se moglo reći da unatoč stalno ponavljanom pravilu, mnogi ipak u planine odlaze sami.
Budući da i sam često odlazim na solo planinarenje bilo bi red da kažem koju riječ o ovakvom planinarenju. Naime, moje planinarenje na solo često je rezultat spleta okolnosti, a ponekad i potrebe. Ponekad se ne uspijemo uskladiti s vremenom i mogućnostima pa se u takvim okolnostima dogodi da se na planinarenje uputimo sami. Planinarenje je stil života i svaki istinski ljubitelj planinarenja i prirode ima neodoljivu potrebu boraviti u planinama i to s društvom ili sam.
Ponekad imam potrebu otići sam bez ekipe i doživjeti planinu na svoj način. Takav oblik planinarenja zahtijeva niz predradnji ako želimo da avantura prođe bez negativnih posljedica. Naime, pojedinci mi znaju spočitavati tu moju potrebu govoreći da mi se u planini svašta može dogoditi i da je bolje da planinarim u društvu. Nema sumnje da je u društvu osjećaj sigurnosti znatno veći, ali su upravo radi toga oprez i koncentracija znatno smanjeni.
Sve u životu je stvar osobne procjene. Svatko od nas na osnovu znanja te iskustva procjenjuje vlastite mogućnosti i kreira plan aktivnosti. Dakako, naša procjena može biti precijenjena ili podcijenjena tako da se pojedinci često precijene pa pomisle „lako ću to izvesti“ no stanje na terenu ih brzo razuvjeri.
Iskustva se ne stječu samo tako, a pogotovo ne na planini. To je kontinuirani proces koji dobrim dijelom ovisi i o našoj spremnosti da unatoč okolnostima idemo dalje, ali i da na vrijeme odustanemo. Bazično znanje stečeno kroz raznovrsne škole i specijalizirane tečajeve (speleološki, visokogorski, alpinistički) moramo nadograditi vlastitim iskustvima i spoznajama.
Danima prije nego krenete razmišljate o lokaciji, pomno proučavate vremensku prognozu i razmišljate što ćete ponijeti sa sobom. Kada planirate otići sami na planinarenje znate da ćete se naći u okruženju u kojem ovisite sami o sebi. Ako ste zaboravili neki komad opreme – sami ste si krivi; ako niste ponijeli dovoljno vode ili hrane – sami ste si krivi; u solo planinarenju ne možete se konzultirati sa svojim prijateljima i morate sami donijeti odluku/odluke kojim putem krenuti, da li zaobići stijenu ili se popeti preko nje…
Na vama je da prije solo planinarenja prikupite sve potrebne informacije te da o pravcu kretanja informirate svoje bližnje jer, kako znate, u mnogim područjima na planini nema signala.
Kada ste obavili sve potrebne predradnje i ako se osjećate dovoljno sigurni i iskusni krenuti na solo planinarenje ostaje onaj najteži, ali zato ključni moment – prvi korak. Kada planinarite s ekipom onda imate dogovoren termin i mjesto sastanka, no kod samostalnog planinarenja toga nema i ponekad se morate natjerati na taj prvi korak. Nije to jednostavno niti lako pogotovo ako, kao i ja, imate obitelj. Prije nego sam postao otac lakše sam donosio odluku o odlasku u planinu. Jedva sam dočekao kraj tjedna kako bih bez obzira na ekipu odjurio u planinu. Nisam se puno dvoumio ako ne bih našao ekipu; većinu stvari i opreme ionako imam spremljeno u ruksaku, treba samo ubaciti nešto hrane i vodu, pokupiti gojze i krenuti. No, kada sam postao otac moram priznati da se često natjeram da krenem. Lakše mi je kada znam da su moje curke kod bake ili je ona ‘pri nami’, a znatno mi je teže kada one ostanu same. Zato u posljednje vrijeme češće odlazim na jednodnevno planinarenje ili na par sati (brzinski hajc) u okolno Samoborsko gorje. Najlakše mi je kada tijekom radnog tjedna nakon posla brzinski skoknem na Medvednicu, ali moram priznati da je želja za planinarenjem u višim brdima u meni prilično jaka i da ju unatoč tjednim hajcanjima u okolnim brdima ne uspijevam zatomiti.
Stoga kada mi se zvijezde poklope odem na neki cjelodnevni hajc u Alpe ili na Velebit. Na žalost, korona je u mnogočemu poremetila planove tako da se teže prelaze granice pa su mnoge europske planinske destinacije još uvijek nedostižne. Nadam se da će uskoro i to ludilo proći kao što je kroz povijest mnogo pošasti došlo i prošlo.
Planinarenje na solo ima mnogo specifičnosti radi kojih često sam odem u planine. Stopiti se s planinom, osjetiti slobodu i radost kretanja, razgovori koje vodite sami sa sobom kao i s planinom… Detalji koji čine razliku, sve to je dio samotnog hajcanja po bregima i planinama.
Sva vaša čula su pojačano aktivna pa tako i slušanje. Kao osoba oštećenog sluha koja se u svakodnevnom životu koristi slušnim pomagalima mogu reći da je kvalitetan prijem signala u solo planinarenju izuzetno značajan.
Connectivity set kojeg koristim ima više mogućnosti korištenja mikrofona tako da hodajući na solo planinom imam priliku isprobavati sve te mogućnosti. Nema sumnje da mi je s ovim setom omogućen kvalitetan prijem signala kao i osjećaj prisutnosti u prostoru što je izuzetno važno ne samo u planini nego i u svakodnevnoj komunikaciji.
Na žalost poznajem neke osobe oštećena sluha koji u planinarenju ne koriste pomagalo/-la jer im, kao, ne treba. Ne želim reći da ja čujem svaku travku i svaki šuštanj, ali mislim da s pomagalima dobivam zvučni efekt koji značajno utječe na potpuniju i kvalitetniju interakciju s prirodom. Stoga je moj savjet svim nagluhim i gluhim planinarima da tijekom boravka u prirodi koriste slušna pomagala uz uvjet da su im ona kvalitetno podešena.
Još je jedna specifičnost solo planinarenja, a to je da nema one uobičajene razmjene ushićenja i emocija s ekipom, pogotovo kada se popneš na neki vrh ili uočiš neki oku i srcu zanimljiv detalj. Takve emocije čuvaš u sebi, nosiš ih sa sobom i kasnije u razgovorima dijeliš s bližnjima i prijateljima. Ne smijete se bojati samostalno otići u planine, ali morate biti 100% sigurni da ste to spremni izvesti. Planinu nikada ne smijete podcijeniti, a sebe precijeniti.
Planine su čudesna mjesta u kojima možete doživjeti mnoge radosti i kojima morate pristupiti zrelo i ozbiljno. Ukoliko tako napravite s vremenom ćete sve češće sami odlaziti u planine, stjecati dodatno znanje i iskustvo koje će vam omogućiti neopisive pustolovine. Jednom kada osjetite da ste sakupili dovoljno znanja i iskustva, nemojte škrtariti već ih podijelite s drugima kako bi i oni mogli kao i vi uživati u planinama i planinarenju.
Sretno 🙂